Nova Evropa

ne misle: sve ne možemo spasti, neka dakle svi propadnu! Nego se naprotiv bacaju na spasavanje onoga što se spasti može! Za бјад ц Rusiji vredi to isto pravilo: spasimo što se spasti dade! Nedavanje 5 najmanje pomoći bilo bi isto kao kad bi zidar odložio cičlu i napustio gradnju zgrade koju treba podići: nikake pomoći ne bi bilo, Jer baš se o tome radi da cigla do cigle znači zgradu — i pomoć do pomoći: ma i najneznatnijia, znači konačno toliku pomoć da je i te kake osetljiva za one kojima je pružena, =

·Na tim principima vodi se internacijonalna pomoćna akcija, a u vezi s tom akcijom treba da bude prema пута уодјепа 1 паса!

| Mi smo, u četvrtoj ratnoj zimi sedamnajste godine, doživljavali ovde kod kuće jedan glad u našim južnim krajevima (koja je po svojim dimenzijama spram ruske katastrofe na Volsi bila bleda minijatura), koja je ipak bila toliko grozna da, ako je ko imao prilike da vidi samo jedan jedini transport one bolesne gole i ušljive polumrtve dece, taj to sve valjda nikada neće zaboraviti dok je živ, Jedan hercegovački fratar pisao je u ono tužno vreme na centralni odbor, koji je kolonizirao tu decu po našim krajevima, ovo pismo, sada staro već čeliri godine koje je imalo biti objavljeno 1917. u »Jugoslavenskoj Njivi«, ali ga je tadašnja cenzura brisala, skupa s komentarom):

»Evo, imade već ravno mesec dana, što se narodu ni iruna ni zrna razdijelilo nije. Zaista tužno i očajno stanje! Ja sam izgubio svaku nadu i svako pouzdanje. Ja sam pisao na vladu, ali naša vlada je prokleta, i njoj freba bar dvije godme dok se organizuje. A тајо tko i ima tamo, kome bi bilo stalo do našeg naroda. Da Vam je samo vidjeti kako je kod nas. Čitave obitelji hodaju sa djecom bezglavo i hoće da bježe ali ne znadu kamo, Dodiu ovdje plačući i kukajući da čovjeku srce puca, ali im ne mogu pomoći, Šaljem ih kući, a oni mi: »sAma što ću kod nje puste, jeli svejedno ja na cesti umro, ili ja u kući.« A kad javljam to okružniku, a okružnik će meni na telefon: »Tješite narod i kažite da je rat! I da se u svakom ratu od gladi umiralo.« Lijepa utjeha zar ne? Vele mi: kud ih puštate u grad, ne moš od jada gledati žene i djecu, — kao da ja imam vlast da spriječim gospodi taj nemili prizor, Glad očiju nema, pa kad ih mogu gledati ja svaki dan i kada ih mogu pokapati na stotine, zašto ne bi to vidjela i gospoda?«

Onda je kod nas patilo od gladi najviše dvestohiljada ljudi, i bila je četvrta ratna zima, i sve se je to dogadialo u provincijama koje leže na obali Jadranskoga Mora, u samoj Evropi takorekavši, svezane s tom t, zv, Evropom šinama i automobilskim плата, ра ipak je to sve izgledalo neopisivo i strašno, A kako je bilo našoj vojsci i našim beguncima kroz Albaniju u zimu 1915—16?!.,. A zamislite si, kako to mora izgledati u onim dalekim ruskim provincijama, gde na hiljade i hiljade kilometara nema ni dobre ceste, a kamo li tračnica i automobila, u onim ravnicama, gde je sve stepa, stepa, samo uvek stepa i nigde nikoga. Nema ftamo ni oružnika ni činovnika, koji bi telefonirali da se je u svakom ratu umiralo od gladi, tamo je sve golo i pusto i ne gazi sada one nesrećne ljude tamo četvrta ralna zima, nego osma, osma ratna zima, pa blo-

144