Nova Evropa

Ili je pričao o kesarošu i lopovu, koji se združili kad su ih sahranjivali, i bili tako nemirni i opaki, da su ustajali iz grobova, i noću obilazili grobljansku crkvu, Prve napisane glave »Petrograda« bile su takodje pročitane »na kuli«, – : _ Naravno da sve posetioce kule ne možemo ni nabrojati, Sem navedenih, tu dolaze pesnikinje: Poliksena Solovjova (Allegro), pe= snik dečje radosti, vesela i muški umna Težfi, Viljkina-Minski, kad je bivala u Petrogradu; kasnije, posle obrazovanja Društva Branilaca Ruske Reči, prišao je i Gumiljev. Učeničko svoje doba prošli su pod rukom V, Ivanova nesamo Mandeljštam i Ana Аћтаova, nego još i Hljebnjikov, I tako je upliv V, Ivanova zahvatao daleko napred, već u sasvim nova kretanja poezije... A oni koji se nisu mogli sroditi, ili, pojavivši se na kuli, nisu se nekako mogli održati na toj visini — mora se reći: Il, Bunjin, A. Fjodorov, Voljkenštajn, D, Cenzor, Godjin — oni, ako su u prolaznoj žurnalnoj literaturi i stekli popularnost, nisu stigli do prave znamenitosti, :

Ali nisu samo pesnici dolazili i tu učili poetsku mudrost; nego i ume{fnici, a medju njima, sem Somova, Bakst, muzičari Senjilov i "Gnjesin, prozaisti Aleksjej Remizov, Auslender, Ganyčin, grof A, Tolstoj, G. Čulkov, A. svima pozorišnim saradnicima mora biti u pameti značajna prilika, kada je, na kuli, prvi put prikazano Kalderonovo »Poklonjenje Krstu«, na način koji je u celini zadovoljio sva maštanja i zahteve V, Majerholjda,

Tako je išlo od srede do srede, A kako je bilo u one druge noći, kad je »unutrašnji poet« ostajao sam? ,,.

Vraćanje k Dostojevskom obeleženo je pre svega kidanjem od religijoznog učenja L. Tolstoja; učinilo se to učenje suviše razumnim; vuklo je ljude k tajni, ka obnovi pravoslavlja, ka žrtvenom hrišćanstvu; mamila je k sebi mistika, čija je veza sa simbolizmom postajala sve jasnija, Tako su osećali i mislili skoro svi oko V, Iyanova. Ali njemu samom moralo se prilaziti drugim putem, Jer, nije se radilo baš o vraćanju k Dostojevskom, ako je čovek hteo da se unese u »unufrašnjeg poeta« V, Ivanova, nego pre o Jednoj narednoj, trećoj etapi ruskog udubljenog traženja, pred kojom stoje dve prve: Dostojevski, i Tolstoj,

Problem ličnosti koja veruje da bi »socijalni sistem, izašay iz neke matematičke glave, onoga časa doveo u red celo čovečanstvo«, — to je celoga života mučilo genijalni mozak Dostojevskog. Neće li demonska napast navoditi tu ličnost na zločin? Raskoljnjikov ubija Rostovščicu, Verhovjenski Šatova, i ako Ivan Karamazoyv ne postaje sam oceubica, tim gore, jer ubogi um Smerdjakova, naslušavši se Ivanovih rasudjivanja, izvršava delo, a odgovornost ipak, svom svojom težinom, I6že na Ivana, i to dvojna odgovornost, jer žrtvom 15kupljenja postaje Mića, Prolama se dakle užasan krik Dostojevskog: »skruši se, gordi čoveče«, »celivaj zemlju!« Jer oholost upropašćuje, i ništa nema od leorija koje izlaze iz matematičkih glava; u narodu je istina, zato što narod nije izneverio predanu poslušnost Gospodu,

266.