Nova Evropa

ан

iivu vlade cara Aleksandra II, koja je zastićavala Nemce; no unatoč toga, ideja slovenskog bratstva tako je duboko pronikla rusku паcijonalnu svest, da je postala jednim od najačih podstreka za daljnje držanje cele Rusije, To se naročito videlo sedamdesetih godina, Rada je ruski uticaj na obalama Bospora bio vrlo jak. Bugari su, s pomoću ruskog poslanika u Carigradu Ignatijeva, dobili bili egzarhat, te je Rusija osigurala simpatije energičnog bugarskog naroda u svojoj borbi za moreuzine, Ruska je vlada nastojala uopšte da Bugare dobije pod svoj uticaj, pa da se učvrsti na Balkanskom Poluostrvu u oslobodjenoj Bugarskoj, odakle bi se onda njen uticaj lako proširio i na zapadnu polovicu. Medjutim, protuakcija Austro-Ugarske nije dopustila da se taj plan tada oživotvori. Bilo kako mu drago, rusko društvo vodjeno zdravim slovenskim instinktom, bolno je osećalo svaku povredu nanošenu pravoslavnom Slovenstvu,

Ustanak u Hercegovini (1876), te objava rata Turskoj od strane Srbije, probudili su u ruskom narodu najživlje odjeke simpatije. istupa L S. Aksakov, kao narodni tribun, i tada postaju ideje što ih je nekad delio i ispovedao tek jedan uzani krug ljudi simpatijama i interesima cele Rusije. Nabrzo nakon toga što su ruski dobrovoljci, uz potpunu dizorijentaciju petrogradskih odlučnih krugova, pritekl bili a pomoć Srbima, buknula je rusko-turska vojna. Iza toga sledi Berlinski Kongres, koji je srušio sve ruske nade i ponizio nacijonalnu čast Rusije; zatim revolucijonarni pokret, čijom žrtvom pada Aleksandar II. U spoljnoj ruskoj slovenskoj politici niže se sada nezgoda za nezgodom: na Balkanskom Poluostrvu te se nezgode označavaju imenima: „Kneževina Rumunska, Aleksandar Batemberški, Milan Obrenović, te postanak makedonskog pitanja, koje je postalo izvorom tolike bede; u Poljskoj se pokazala nemogućnost rusifikatornih metoda; u Češkoj, Ugarskoj, i Pruskoj, bilo je slovenstvo izvrgnuto ugnjetavanju, a kad su ludi progoni unijata podigli novu ogradu medju Rusijom i Poljskom, izgledalo je da je Rusija u svim svojim slovenskim odnosima doživela potpun neuspeh. Pa ipak, tek što je stupio na presto Aleksandar II, sa svojim čisto nacijonalnim karakterom, Rusija je postala takovom silom, da je ona bila zaštitom Slovenstvu samim ftim što je postojala, preteći nemačkim ugnjetačima. Medjutim, vrludanja bugatfske politike, anarhija što ju je zaveo kralj Milan u Srbiji, i drugo, sve više umanjuju simpatije za Slovene u ruskom društvu. To se raspoloženje odražavalo osobito jasno u člancima K. L Ljeontjeva, koji su sabrani u izdanju »Istok, Rusija, i Slovenstvo« [1875—1886]) i koji nam doista predstavljaju slovenolilstvo bez Slovena. Njegove izjave o Slovenstvu slobodne su od svake iluzije, Tako on govori o Česima (1880): »Ima nešto nesimpatično u velikim pretenzijama tog malobrojna ali obrazovana slovenskog naroda, Ima nešto maleno u tom njegovu kolebanju izmedju te Austrije koja je njima nužna, i te Rusije na koju gledaju u Pragu s visoka, ali kojom se rado služe da njome pomalo zastrašuju svoje nemačke poglavare,« O Bugarima je u isto vreme pisao: »Bugari su, što se liče svoje istorijske sudbine, narod zgodan i opasan«, U svojim važ-

288