Nova Evropa

»Devojčica pri molitvi«, delu veoma iskrenom i karakterističnom, kao da je izvajano u jednom potezu iz onog materijala, 1 isto tako, na velikome drvenom reljefu »Molitva na Gori Maslinovoj«, dižu se opet ruke gore u vis, na molitvu. I u jednom skidanju s krsta, samo s tri lica, vidi se taj izraz zadnje duševne iznurenosti, koja utiče na pokret i liniju cele grupe, te uz ostale lepote daje stvari Još i neko čudno savršenstvo,

Povratak Meštrovićev k rezanju u drvo u tesnoj je vezi sa samim predmetom, Ja mislim da je za njega mramor, u svojoj savršenosti i hladnoći, taman pravi medijum da izrazi u njemu neznabožačka osećanja i povest, dok drvo, raznoliko, toplo, i savitlljivo kao što je, najbolje služi razvijanju otkrovenja hrišćanskog nadahnuća, Medjutim, ima jedan rad Meštrovićev u drvu koji ne spada u Svetu Istoriju, koji mi se čini da je ponajizrazitiji medju svim njegovim ramijim delima, — jedna ženska karijatida noseći na glavi velik teret, To mi izgleda jedna od retkih karijatida u umetnosti koja potpuno ispunjuje svoju funkciju, Dobra misao obeju ruku što izbijaju iz tela u jednoj grupi s neobičnom i značajnom glavom, sa koje se na čudan način sliva kosa u talasima, čini sve skupa utisak nepomične izdržljivosti i unutarnjeg smisla, A ipak je, uz to, — ono što se najredje dešava u modernoj skulpturi, — u njoj obelodanjena tajna materijala iz kojeda je postala, U njoj živi duh drveta, oblici moćnoga stabla s izrazitim hladovitim granama i gustim lišćem, — drijada strahovite duše koju je magična ruka Meštrovićeva oslobodila njene drvene ljuske, Чата Нбига пе ргедstavlja nikakav simvol, i me nosi na sebi nikakav znak, — to je samo drvo, koje je dobilo drugi lik s pomoću tajne moći umetnosti,

Ali da se vratim na veliko »Raspeće«, I iz njega govori gradivo, ali na drugi način, U njemu Priroda ne muca svoju vlastitu poslednju volju, već prolamajući zrak dostavlja ono što ima da kaže svetu, kao što u priči iz Svetoga Pisma i nebo i zemlja odjekuju dok se odigrava iragedija na Golgoti, Karakter drva oseća se u linijama i u rezu tela raspetoga na krst, i čini sastavni deo utiska koji cela slika ostavlja na našoj duši; sam krst, hitrinom svojih nebrojenih ureza i krutošću svojih linija, govori jezikom živoga drveta, baš kao što bi, u kakvoj svetoj priči, samo drvo moglo progovoriti iz svoga namučenmog srca reč o »Njemu koji umire razapet na drvetu«, — Dve andjeoske glave urezane u drvo, na dva reljefa, odaju opet s druge jedne strane rečitost umetničke ruke, u ljupkosti koja se otkriva negubeći u isti mah ništa od zamaha i živosti koje je ovde nož umetnikov sebi postavio ciljem, Moć izvodjenja u Meštrovićevu rezanju u drvo prosto zapanjuje, Treba samo videti onu nečuvenu zatalasanost i tehničku snagu u izradi »Molitve na

17