Nova Evropa

objekt: muž ju je smatrao svojim vlasništvom, i nije nikako dozvoljavao da iko dira u nju, već i zato što nije htio hraniti eventualnu tudju djecu, Od vjerenice traži se često djevičanstvo, i to iz istih razloga kao i kod nas danas: ako djevojka nije neftaknuta, ko garantuje da će mužu biti vjerna i za vrijeme braka? Sad je »ftabu«, u spolnim stvarima, sve što se protivi dospodstvu muškaraca, ili što otežava ekonomsku situaciju u samoj familiji, Zabranjen je, prema tome, preljub žena, kao i vanbračni odnosi djevojaka, Djeca iz tih odnosa su bespravna, ili zakonima slabije zaštićena: to su vanbračna djeca, za koju nije dužan da se brine otac, i koja ne зрадаји и пјебоуи рогоdicu, Ali, nota bene: ako otac hoće, mogu djeca da budu i jednaka bračnoj djeci, jer njihova vanbračnost tek je privilegšij za oca, koji se za njih ne treba brmuti ako neće. I tako patrijarhalni brak postaje sve jačom ekonomskom zajednicom, a vanbračni odnosi sve više terete majke, jer se očevi ne brinu za njih i njihovu djecu, Zato nastaju nazori, da su vanbračna djeca društveno zlo, koje treba po mogućnosti spriječiti, Stvaraju se zakoni, prema kojima se brak posvećuje, pa mu se čak hoće pridati i karakter stalnosti i nerazrješivosti, Vanbračni odnosi se, doduše, ne mogu sasvim zabraniti, jer se temelje na prirodnim činjenicama; ali i majke i djecu zakoni zapostavljaju, Vanbračna djeca ne uživaju više nigdje jednakog prava kao bračna, jer je familijarna veza braka višemanje postala osnovicom društvenog sistema, Razlog je, lakše ekonomsko snošenje tereta u vezi s oddojem djece i s izdržavanjem starih roditelja, Gdje vlada poligamija, kao na Orijentu, tamo su djeca ipak donekle izjednačena sa bračnom; ali gddje postoji monogamija, kao u Rimu, položaj im je vrlo težak, Razlikuju se ipak dvije vrste vanbračne djece: jedno su »spuri«, proizašli iz slučajnih veza, koji nemaju nikakovih obiteljskih prava prema ocu, a tek neka ograničena prava u majčinoj familiji; drugo su djeca iz konkubinata, koja bolje prolaze, što je i razumljivo, budući da je tu otac redovno smosio sve terete izdržavanja, tako da nije bilo uzroka tu vrstu spolnih odnosa jače proganjati, Ako se to ipak činilo kasnmije, tome je razlođom hrišćanstvo, koje je perhoresciralo svaki vanbračni spolni snošaj,

Ovom prilikom valjalo bi se pozabaviti i pitanjem, da li je svrha braka spolno općenje, ili ekonomska zajednica roditelja u cilju lakšegd uzdržavanja djece? Zadržaćemo se samo ukratko na tome, Rimsko-pravno pravilo kaže: »Nuptias facit consensus«, čime je rečeno, da spolno općenje nije bitna oznaka za sklapanje braka, Ipak, nije ni općenje, ili upravo radjanje potomaka, uzgredna stvar, jer se brak može radi spolne nemoći razvrgnuti, i jer stvara obavezu spolnog

157