Nova Evropa

KATA (shupljena): Bićete služeni! (Sama za sebe.) 1 Ко je kriv? Kata! (Odlazi.) GOSPAR ANTUN (olfpara druga vrata i ulazi Palo).

GOSPAR ANTUN, i PALO,

GOSPAR ANTUN (резејо prema Palu): Palo! Ha, ha! (Smije se).

PALO: Što je?

GOSPAR ANTUN (još u smijehu): Ha, ha, baš kako Kata razloži: »Mladost, gšosparu, ne gubi vrijeme u gdalanterije«,

PALO: Ma što? Ne razumijem ,,..,

GOSPAR ANTUN /(smijući se zadovoljno): Nekakva infriga oko mene, a Kata čisti Pigaro! Ha, ha, a ti?

PALO (једпаћо sa smijehom): Ali, dosparu Antune, ја baš ne znam ništa...

GOSPAR ANTUN (ušafbujući ga): | ne pitaj. {Zadovoljno, Pao da mu Pamen pada sa srca.) Neka, neka, barem ću znati, da je sretna i da će ostati ovdje u ambijentu života, Jer dolje? ... (Najednom tužno).., Sve se sledilo,., Grad mrtvijeh, što prolaze usukani, ledeni, što gaze i lome, kako što je sve njihovo zđaženo i slomljeno, A kad kojega od njih život zazove i mladost zavede, padaju i oni, i od ie fime gospodske krvi eto ti djece bez imena, djece kmeta, Palo! koje bezakonje!

PALO: Ali na čijoj zemlji, gosparu Antune, pitajte to! Zaboravljate, da više nijeste ni Vi gospar onamo, da je i Vama učinjeno bezakonje. A ta djeca, stvorena u času mahnifte роžude za životom, nemaju našu svijesi, ne para ih ono nešto, što kad progledaš, goni te da zamrziš i oca i majku i kuću, i onda lutaš, lutaš po svijetu, Svršiš evo kako ja, što nijesam ništa, što sam tu Parizu parižlija, u Carigradu po lijenosti orijentalac, a svud — svud opet bez tla, moga fla!

GOSPAR ANTUN: A ti prenesi ovamo grudu tvoje zemlje da ti bude lakše pri srcu,

PALO: Kao da je to dosta! U časovima, kad ste i Vi s Vašim duhom najviše na osami, gosparu Antiune, i Vaše srce plače, Vi pišete zadnje stranice jednog za nas хе Коб рокојnika, ali na način kao da Vam je isto žao što je umro,

GOSPAR ANTUN (hako da ga se ne tiče): A vi, umirete sami s grčilom na usnama, rezinjacijom u duši, uvjereni da ste izvršili nešto veliko, kad mijeste ostavili poroda, Vi ne znate koje zločinstvo činite! U tmini, što će odatle zavladati, ti ćeš još rijedje susretati karaktera i znanja, Istina, mi smo bili silovni, ali novac i časti nijesu bili sve; potreba nam je bilo živjeti u atmoslerama duba i misli, Vi, vi sad sve to pokopavate! (Tiho, ali živo.) Palo! Ti ne znaš što je to imati svoje

212