Nova Evropa

jedrih djevojaka, što sve čeka tebe, da te primi, da ti se pokloni, Marinela, bježmo tamo ı — za-bo-ra-vi ба!

MARINELA (wvijajući se uz njega, bolnim fihim glasom): Gaće.

GOSPAR ANTUN (sve dublje, prodirnije): U tadjimi, dijete, ljudi ne prodiru u ponore naših duša, ne vide, Marinela, da u pošledu našem topi se potajna izmučena snaga naše krvi, U dalekom svijetu sve se malo pomalo otudjuje. Nema do опоба našega sumca, do one hridine, da te veselo pričeka, da Н зе nasmije, da te privriježi, Marinela, dušo, bježmo, zaboravi ga...

MARINELA (jedva se držeći): Ćaće, on me ostavlja, je li?!

GOSPAR ANTUN (najshrajnjim zanosom): Tamo, tamo, da nas primi ona izmučena zemlja što prkosi i nebu i nevjeri, Dijete, još ćeš naći sreće onamo,

MARINELA (frgnuvši se najednom hao ris): Dosta, dosta. Ме varaj me, ne muči, nego reci, otkrij mi istmu, (Hladno.) Mito ne može da me umiri: tvoja sam kći,

GOSPAR ANTUN (prenut): Marinela, kako to govoriš?

MARINELA (zdvojno): Kako dijete koje gine, čezne za istinom,

GOSPAR ANTUN (izgubljen u fuzi): Hoće li me tvoje oko pogledati i nadalje onom milinom u kojoj živim, izgubljen, opčaran? (S velihom boli i energijom.) Ne, ne, ne izazivlji mi prošlost! Moje se srce kida! Zašto mi otimlješ snagu?!

MARINELA (do njega): Zato, da je ne čuvaš sam, da se trgam 1 ја — tvoja kći, tvoja krv,.,,

GOSPAR ANTUN (pofresen, izgubljen): Siroto, usred svega moga bogatstva, i zato te neće, jer si sirota, jer nemaš,,,

MARINELA (prehidajući ga jadnim hrihom): Сабе тој!

GOSPAR ANTUN (u boli, zaboravljajući gotovo na Marinelu): Jer sam te dozvao na svijet u času ljubavi, u času kad sam jedini i zadnji put pogledao na život, jer Ona koju sam ljubio — nije bila moja žena!

MARINELA (shamenjena, mrha, stisba ва га тићи, зе ва da sjedne, fe se spušta до пјева da mu ispije odgovor): Što to govoriš?! Molim |е,,,

GOSPAR ANTUN (pofiho, spuštajući se slomljeno u naslonjač): Susrio sam je, u ovoj zemlji, lutajući ovud kao ranjeni konjanik,,, Ništa nijesam imao, a ona je došla, da me podigne, da me osnaži, da mi se nasmije, Prognan od tuge, grčila i mržnje, upoznao sam nju, dijete ovođa naroda, koji sam u mladosti obožavao, i kao da se je mapast zadnji put provukla kroz moju nemirnu krv, Došla mi je kao prognaniku tračak zimskoga sunca i pali smo, pali, kao dva izgubljena stvora, stopljeni, odneseni u jednom samom osmijehu ,.. (Mala stanba.

Potiho.) | iz toga osmijeha došla si ti, Marinela, dijete bez majke, siroto moja,

217