Nova Evropa

MARINELA (озјајис: зра зЕир епа hao u hlupho, duboho uzdahne).

GOSPAR ANTUN: Otada je ne vidjeh, Otišla je i ona sa svojim gospodarom., Plašt svjetskog poštenja trebalo je da i dalje slaži njezinu imenu, njezinoj kući, a meni je ostavila tebe, moje Ђобајафуо, А да зе ta tajna zakopa što dublje, rastadoh se i s fobom, predah te tudjoj njezi,.,, Kad ne mogoh odoljeti, a da te ne vidim, ostao sam smućen gledajući gdje ti druči kradu moju ljubav, pa kao ranjen orao odnjeh te sa sobom, Otada, Marinela, do danas, ti si moje sunce, li si mi ОКА, 6 4 пи зуе, (Ронћо, drhtajući.) Majke, majke nemaš, ona је изаша — ne budi je! Ko zna koliko te je željela, koliko li za tobom čeznula, dok je poginula zadavljena svojim Sospodstvom, (Jedva govoreći.) Marinela, prosti nam!

MARINELA (blečući do oca, smrhnuta): Što sam čula! Što sam doživjela! On to danas — zna! A mi sve to krili, ja, nehotice htjela njegovo ime!... (Dižući se.) Ma kako si to mogao dopustiti, kako?! Da se ukažemo pred njim još niži, i da baš promisli da sam mu htjela ukrasti ime, A sad, kad ga je nestalo, sad me tjeraš ususret novoj tuzi, novome podasmijehu! U meni je večeras sve salomljeno — i ja — i ti — i Ona!

GOSPAR ANTUN (Нћо, slomljeno): Onamo, hajdemo diJete; samo onamo,

MARINELA (puna žive strasti, u hojoj hipi pobuna): U Dubrovnik, je 57! Da kupim tamo što bih ovamo ukrala? Ah, zašto, zašto me nijesi ostavio u siromaštvu, u nevolji, medju tudjom, prostom čeljadi? Danas ne bih imala smisla za ovu nesreću, ne bih bila ni upoznala, ni začela svu snagu ove ljubavi ...

GOSPAR ANTUN /živo, nastojeći da je uvjeri): Marinela, ali ti ne znaš što dovoriš, ti si svakako moje dijete!

MARINELA: Ha, hal (smije se groznim nervoznim smijehom). Jedna uspomena uživanjal Ti nijesi ni promislio nikad na to, da ja imam i svojih prava, da dijete što ćeš ga dati na svijet ima pravo na tvoje ime? A što mi ti za to davaš? Bogatstvo pustoši i prosjačenja! (Bolno.) Što ste se radovali mome životu, kad ste i onako znali da ja za Vas imam sama sve podnijeti, sve platiti? (U parohsizmu boli i očaja.) Ne mogu to ja oprostiti! Vi ste mi digli sve baš u času kad ste me stvarali, Ja mogu samo da uzdahnem па уаз,,.

GOSPAR ANTUN (slušajaći je vas sježen i oslonjen TUbama o strane naslonjača, na zadnje riječi Marineline strese se, problijedi, i pogodjen u najživlje što ga rodjeno dijete prohlinje, svali se udaren hapi u naslonjač, hropočući): Marmela! ...

MARINELA (nevideći što se s ocem zbilo, nastavlja u SUOјој gorhoj besuijesnoj boli): Marinela! Nema više Маппеје!,..

218