Nova Evropa, 26. 05. 1929., стр. 15

veliko priznanje, Termin »traženje Boga« pojavio ве mnogo kasnije, kada je Vladimir Solovjev počeo sebi da krči put kroz бази šumu tadašnje nemačke filozofije i ponovo oživelog platlonizma za crkvene oce i zaboravljene probleme teologije, Ali je baš Dostojevski i doveo Vladimira Solovjeva k ovakom shvatanju cilja i smisla lepe književnosti, koje je nekad Petrarka, prorok Preporoda, nasledio od skolastičara, I pesnici su, reče Petrarka, na svoj način teolozi, Vladimir Solovjev dokazivao je, da književnost ima verski značaj. U jednom svom pregledu ruske estetike ja sam pokušao da pokažem, kako ruska lepa književnost, rodjena Pedesetih Godina, a koja se samostalno razvija do naših dana, ukoliko je zbilja različna od zapadne, kao da počinje s unošenjem smisla u umetnost od samog početka, U njoj se oseća nešto primitivno što potseća najviše na ljude Srednjeg Veka, ili čak na one iz prvih vekova hrišćanstva, Zato je ona u isto vreme 1 najivna, kao kakva estetika bez estetike,i u isto vreme duboka, jer teži da udje u hram, u teoloSiju, u mistički osećaj sveta, Tolstoj je ovo shvatio, iako jedva da je znao išta o skolastičarima, Nije jasno takodje ni da li je on mnogo poznavao crkvene pisce; ali je on snagom svoga genija, bacivši anatemu na titane celokupne zapadne poezije koja je nastala posle Preporoda, hteo da se od nje odvoji; i baš polazeći od tih svojih maglovitih, da kažemo odredjenije, najivnih misli, on je okrenuo ledja svojoj majstoriji, svojim »najvećim« delima, kako ih je nazvao kritičar. » imes«-a. Najivno je priznao pravo na opstanak samo pričama i žitijama svetih, i sam je počeo da izmišljava priče i pričice nalik na one kojih ima tako puno u svakovrsnim srednjevekovnim »Prolozima«, »Pčelicama«, »Smarag8dima«, U njemu kao da je vaskrsnuo Srednji Vek, On je, u svom napola feudalnom vlastelinskom načinu života i aristokratizmu, kao i u svom uprošćavanju i u podvizima koji liče na život svetog Franje Asiskog, a naročito u svom ponižavanju, nalik na Sv, Aleksija, Čoveka Božjeg, u vlastitoj kući, pred živom ženom; samo što se Tolstoj nije udostojio čudesa, niti je ostao nepoznat, što bi mu olakšalo podvig i donelo jednostavnosti, nego je zapao u nemogućne kompliciranosti, od kojih je pošao da umre tražeći skloništa, ali ga nije našao,

Apercipujući ideje-forme, kao svaki umetnik, nesamo post rem nego i in re, nesamo racijonalistički nego i ulazeći u dubinu, Tolstoj se, baš zbog ove osobine koja ga približuje Srednjem Veku, nije zaustavljao, i nije zadržao svoj osećaj sveta u granicama čisto čovečanskog. Tražio je I vorca rasmatrajući tvorevinu, i zaista je sve više i više mističnom postajala njegova apercepcija ideja-forama ante rem, u svojem primarnom od Boga i u Bogu tajanstvenom postanku, Zar je ikad Tolstoj prestajao da veruje u Boga; zar nije, naprotiv,

295