Nova Evropa

kreću se, i svaki ima drufu brzinu: jedan se kreće brže, drugi sporije, Kad bismo izbrojali koliko ima u dani čas molekula izvjesne brzine opazili bismo, da ih ima najviše s nekom 5rosječnom brzinom, recimo 425 m u sekundi; a što se više od te brzine udaljujemo, prema dolje ili prema gore, utoliko ćeme manje molekula izbrojati, I opet ćemo dobiti, kad to grafički predočimo, sliku normalne krivulje, Može se pretpostaviti, da su u plinu na početku svi molekuli imali istu brzinu, kasnije uslijed srazova — oni su muijenjali i smjer i brzinu, dok nisu konačno došli u ono stanje koje smo naprijed okarakterisali, Kad bismo htjeli amalizovati to stanje, morali bismo poći od početnoga stanja i zakonima mehanike kužati iskonstrujisati konačno stanje. To nam ne bi uspjelo, jer bismo se izgubili u prašumi formul4, Ali to nije ni potrebno, jer mi to konačno stanje, koje nam je dato zakonima vjerojatnosti, znamo: mi pretpostavljamo da su se brzine rasporedile tako kao da ih je diktirao slučaj; onako dakle kako su kuglice padale, i kako su se rasporedile u Galtonovu Aparatu, tako se rasporedjuju i brzine molekula nekoga plina, Suvišno je dakle, kad pretpostavimo ruku slučaja, da istražujemo pojavu kauzalno,

Poenkarć&# je jednom zgodom istaknuo, da је upravo sreća što mi nemamo uvida u zakone koji odredjuju neke komplikovane pojave, jer kad bismo imali uvida u njima dobili bismo nepregledne i zamršene formule, Ovako, mi tih formula nemamo, pa nas račun vjerojatnosti vodi k onom stanju koje je više-manje ispravno. Kad dakle ne znamo duboke uzroke, onda najbrže dolazimo do toga da jasno shvatimo pravo stanje stvari. Ili, zar bismo mogli bilo kakovim drugim zaključivanjem odrediti prosječnu brzinu molekula, ili prosječnu vismu čovjeka izvjesne zajednice? Ili zaključiti, kako će se kuglice porazmjestiti u Galtonovu Aparatu?,..,

Ovo nas vodi do potpunog preokreta u čitavom naučnom istraživanju, Nauka shvata svalc dogadjaj kao posljiedicu jednog ili više uzroka, Istražujući te uzroke, nauka je tumačila pojave i stvarala zakone, Kad naučenjak pojavu promatra samo kao statistički fenomen, i kad na nju primjenjuje zakone koji vrijede za kolektive, onda se on odriče onoga apsoluinog determinizma na kojem se osniva klasična nau ı — On da zamjenjuje jednim novim, nazovimo ga зра т те т ФЧебетт пи г то ти Nekada je nauka zvala samo ono zakonom što nepromijenjeno vrijedi, i od svake se pojave tražilo da se u svemu ravna po tom zakonu, Statistički determinizam dopušta, nasuprot, da jedan zakon ne mora apsolutno vrijediti; on dopušta i izuzetke, samo je vjerojatnost tih izuzetaka vrlo malena. Dakle, mi doduše priznajemo da zakoni, naprimjer fizike ili kemije, mogu i nevrijediti, al: mjesto toga uzimamo statističke zakone kao one

155