Nova Evropa

sa jedne istaknute i očigledno filozofsko-moralne pretpostavke (koja je, u ovom slučaju, i filozofski i moralno u okviru katoličke filozofije i moralke), predstavlja kod nas primjer vrijedan pažnje, pogotovo što ona sebi dozvoljava da se dotakne svakog umjetničkog problema, ma bio taj — sa moralnog i sa filozofskog stanovišta — i oprečan autorovu metafizičkom uvjerenju., Estetski savremen, ili tačnije estetski uravnotežen, sud G, Marakovića ipak je dovoljno elastičan i harmoničan u svojoj pretpostavci, tako da on može da shvati i da protumači i najdisparatnije pojave našeg književnog zbivanja, Riječju, kritika G. Marakovića, iako polazi sa jednog predodredjena i već formirana metafizičkog uvjerenja, ne zaboravlja i ne poriče svoju estetsku misiju, već je, naprotiv, u gdranicama čistog i nezavisno8 suda, adekvatno pokretna i osjetljiva, uravnoteženih raspoloženja, i dovoljno intujitivno snažna, obasižući i zahvatajući suštinu općegš problema, Njegova knjiga studija i minijatur& donosi, doduše, u specijalnoj formi obrazložen estetski sistem, ili estetske poglede, G, Marakovića, koji se naslućuju na svakoj stranici, ispod svake rečenice i iz svake definicije, То је više knjiga književnih konverzacija nego li klasičnih književnih eseja i studija, Ipak, obradjujući kratke, revijalne ocjene, napisane spontano i direktno odmah po objavljenim knjigama, te povezanim isključivo aktuelnošću, ona iznosi cio književni problem našega romana, novele, priče, i autobiografije za posljednjih deset godin4, vezujući ih sve inspiracijom mefafizičkog i estetskog jedinstva. G, Maraković zna dobro, da je njegov Edmond Žalu — pišući o mrtvom Sude-u — rekao: kako je kritika uvijek apstraktna igra riječi, i kako rijetko ko uspije da čitatelja drži stalno u napetosti; osobito u slučajevima alttuelnih recenzija, napisanih pod udarom prve svježe produkcije, kad se je misao jedva još mogla da formira, Ali on, baš kao i Žalu i Sude — i kao Tilger, kome je ponajviše sličan —, po onom svom sintetičkom i konstruktivnom razradjivanju cijelog književnog materijala, uspjeva da od književne studije i od književne minijature načini živahnu i senzibilnu dramsku kritičku konverzaciju, koja se lako čita; i koja, što je glavno, izaziva sumnje, proteste, saglasja, i odobravanja, On je osjetio, da u našoj književnoj produkciji od posljednjih deset godina postoji čitava jedna intimna drama, koja je negdje došla do svoje kompleksivne revelacije (kao kod Krleže, kod Crnjanskog, kod Cesarca, kod Iva Andrića, i t, d.), a koja je, u nekim slučajevima, ostala tek naslućena; data doduše u fragmentarnim realizacijama, ali koja je, u svojoj posljednjoj analizi, odgovorila na bitni momenat onoga što je na še, »onoga što mi svi osjećamo svojim, i što, ako išta drugo, treba da nas spaja a ne razdvaja«, G. Maraković je, pored literarnog stvaranja, zadro i u sam problem života, bez koje8a ne može da buđe pravoga problema;

185