Nova Evropa

Kuda je nestalo suze iz moga oha, i milosti iz moga srca? O, da osame sviju boji udeljuju! O, da nemog ćutanja sviju hoji sjaju!

Mnoga sunca hruže u pustome prostoru: za suve šfo je mračno gouore ona svojom svetlošću, — za mene ćule.

To je neprijateljstvo svetlosti prema onom 510 sjaji: nemilosrdno ide ona suojim putevima.

Nemilosno u dnu srca prema onom što sjaji, hladno prema suncima, — faho ide svojim putem svaho sunce.

Kao oluj preleću sunca svoje puteve, fahav je njihov hod. Ona idu za svojom neumoljivom voljom, to je njihova hladnoća.

O, teb vi, vi tamna bića, i mračna hao noć, teh vi зћратаје Тор!оћа iz onog što sjaji! O, teh vi napajate se, i hrepite, mlebom iz vimena svetlosti!

Ah, led je obo mene, i moja će ruha izgoreti od leda! Ah, žedj je u meni, boja čezne i vene za vašom žedju!

Noć je: o, što moram da svetlim! I što moram da sam žedj za noći! I osama!

Noć je: iz mene, bao iz vrela, izbija želja, — hteo bih da progovorim.

Noć je: čuj bako glasno žubore sad potoci, i vodoshoci. A i moja je duša vodoshobP hoji žubori.

Noć je: sad se bude ljubavne pesme zaljubljenih. A i moja je duša ljubavna pesma zaljubljenoga.

FRIEDRICH NIETZSCHE.

143