Nova Evropa

Amna Grigorijevna, nežna i strpljiva, tananih osećaja a u isto vreme praktična, kao da je bila od Boa poslata da bude andjeo-čuvar ruskom genijalnom piscu. Početne godine njihove bračne zajednice bile su užasne, sa materijalne strane, Njihov »svadbeni put« u mostranstvo, upravo je bio begstvo od dugova., U tudjini, pored strašne bolesti, Dostojevskim bi ponekad ovladala strast kockanja, i tada — kao da je lud —, Fedja je nosio na rulet i poslednji groš — »sve do Кгаја«. Iz tođa doba ostale su iskrene iako najivne, a ponekiput i suviše imtimme, Anime beleške iz ovog bračnog života. Kada se čitaju stranice tog dnevnika, gde se opisuje Fedjino ludovanje, suze polaze na oči i srce se steže od žalosti. Nakon dvanaest godin4 zajedničkog života on se drži prema njoj još uvek kao prema nevesti, što najbolje pokazuje koliko je voleo i cenio, Ona je snagom svoje volje uspela da da zadrži od kocke, sredila je koliko-toliko njegove finansijske prilike, i pružila mu je pravu sreću i pravu radost u životu. To »doba Ane Grigorijevne« bilo je srećno ! ха rusku literaturu, jer je u to vreme Dostojevski dao »Kockara«, »Idijota«, »Besove«, i »Braću Karamazove«. Kruna, a u isto vreme i labudova pesma, toga plodnog rada Dostojevskog bio je биуеп: боуог prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi (1880), kojim je istakao pravi značaj Puškina i značaj ruskog naroda za čovečansku kulturu. Oduševljenje je bilo veliko. Dostojevski je priznat za genija i prava slava sišla je na njegovu glavu. Ali napaćeno i mučeničko srce mije moglo više da mnogo izdrži. Nekoliko meseca posle Puškinove proslave, iznenada oboleo je Dostojevski, i za dva-tri dana bio je mrtav. 28, januara 1881, ogromna masa sveta otpratila da je na mesto večnog odmora.

Kada se misli na patnički život ovog ruskog genija, na Golgotu koju je imao da proživi Dostojevski; kada se ima u vidu da je taj čovek ı pisac nosio u svojoj duši sav onaj užas koji je gledao u čovečanskom društvu pa onda preradjivao u svojoj duševnoj radijonici; kada se čovek seti ma sve te žive stvorove iz romana — Karamazove, Raskoljnikove, Smerdjakove, Stavrogine, Svidrisajlove, Miškine, Grušinjke, Sonje, Kaće, Lize, i t. d., — ma sve te ljude koji su spajali u sebi Boga i Djavola, raj i pakao, — srce se steže, a u duši se pojavljuje jedno nerešeno pitanje: zašto je tom jednom čoveku natovareno ma pleća toliko nadčovečanskih muk43 i patnji? TI kao odgovor, Javlja se u mislima jedna veoma karakteristična činjenica iz života Dostojevskog: od ranog detinjstva pa sve do zrelih godin4 jedna jedina knjiga koja mu je naterivala suze na oči i bacala ба u patetički zanos bila je — »Knjiga o bednome Jovu« ız Biblije.

Pavle AsPočenshi.

272