Nova Evropa

beglučkih zemljišta od 22. jula 1919 ostala na snazi, i pravo zakupaca prema toj Uredbi ostalo nedirnuto, sami vlasnici zemalja spremni su bili da ih prodadu zakupcima, na što bi kasnije bili i prisiljeni, kad se utvrdi da državna i javna zemljišta nisu dovoljna da se podmire zemljom svi oni kojima je prema intencijama agdrarne reforme — ireba dati, Radilo se samo o cijeni po kojoj su se beglučke zemlje imale otkupiti, i o novcu otkuda se imao nabaviti,

Bile su dvije vrste beglučkih zemalja. Jedna je vrsta: beglučke zemlje »na kojima postoje kmetstvu slični odnosi«. Ove se zemlje smatraju kao kmetske — »ako težaci zemlju neprekidno drže i obradjuju deset godina, računajući od 25. februara 1919 unatrag, i ako je njihov život i egzistenca vezana uz dotično zemljište«, Za ovakove zemlje propisana je bila mehanička procjena: imala se zemljarina, koja je kod svakog komada zemlje u gruntovnici zabilježena, platiti dvostruko u dinarima: koliko se kruna plaćalo zemljarine, dvaput toliko dinara trebalo je da se plati u ime otkupa. Ovo su zemlje po članu drugom Uredbe, i za njih je, kako se vidi, proces bio lak i kratak, Trebalo je samo naći novaca. A što se tiče novca, u članu 11, Uredbe rečeno je, da se naknada plaća »bilo po imteresentima bilo predujmice po državi«. Budući da su interesenti vrlo rijetko imali novaca kojima bi platili ove zemlje, a do kredita im je nemočuće bilo doći, preostajao je jedini način otkupa s pomoću zajma od države, koji bi se intabulirao na zemlju.

Druga vrsta beglučkih zemalja bile su zemlje po članu 6.17. Uredbe, na kojima nisu postojali kmetstvu slični odnosi, ali su ih zakupci obradjivali »već deset godina, računajući od 25. februara 1919 unatrag« {član 6.), ili ih sopstvenici od godine 191i0 nisu obradjivali »niti sami niti u vlastitoj režiji« (član 7.). Kod ovakih beglučkih zemalja vrlo je nezgodan i nepraktičan bio način propisan za procjenu zemlje, pa se često dogadjalo da su se pojedini zakupci radije odricali zemlje nego pristajali na cijenu koja im se odredjivala. Ovaku beglučku zemlju procjenjivale su agrarne komisije, koje su bile propisane Uredbom o pobiranju (žetve) priroda u 1919 godini, od 22. jula 1919. Ро toj Uredbi, ako nije moglo da dodje do sporazuma o visini naknade izmedju interesenata, imala je (po čl. 4.) da visinu naknade ocijeni agrarna komisija od tri lica: »Ovu sačinjavaju, za stanovito seosko područje, kao članovi, po jedan izabran zastupnik malih zemljoradnika i jedan zastupnik vlasnika {ag4),i Predstojnik kotarskog ureda odnosno njegov zamjenik kao predsjednik«. »Seoska agrarna komisija pokušaće opet u prvom redu sve da izmedju stranaka dodje do nagodbe, ako je to ikako moguće«. Prema članu 5.: »Ne uspije li nagodba ni posredovanjem seoske agrarne komisije, izdaće, nakon saslušanja obih stranaka i agrarne komisije, Predstojnik kotarskog ureda, kao poverenik Ministra za Agrarnu Reformu,

86