Nova Evropa

nation e) navikle prirodnom ponašanju«, Prema sigurnom tonu s kojim Ridolfi iznosi ovu svoju konstataciju, izdleda da za njega Skjavonovo slovensko i šibensko porijeklo nijesu nikakav problem, nego utvrdjena činjenica. Takvom su je smatrali, do nedavna, svi istorici mletačke umjetnosti, ma kojoj naciji oni pripadali. Prvi u kome se začela neka sumnja o tome bio je Pietro Zani, koji (1799) piše — u jednom privatnom pismu — »Govoriću o Mantovcima, o Meldoli, a ne Meduli (Meldolla, e non Medula), koji mora da je iz naše parmske države.«*) Godine 1903 iznio je Gustav Ludvig nekoliko dokumenata iz mletačkih arhiva kojima je pokolebao autoritet Ridolfija, a poimence vlastoručnu oporuku Andrije Medulića, na čijoj poledjini stoji pribilježeno notarskom {?) rukom: »Ser Andreas M eldola de Hiadra pictor etc.«*) Prema tome, Skjavone bi bio ne više iz Šibenika, nego iz Zadra, i to Fiol — kako sam Andrija piše »del condam misser Simon Meldđdola«, a ne sin nekog bezimenog šibenskog sirotana. Posljednjih godina izniješe na vidjelo čitavu masu dokumenata dva talijanska pisca (Vitalino Brunelli i Giuseppe Praga), iz kojih se razabire da je obitelj Meldola bila porijeklom iz Romanje, da su njezini članovi preko pola vijeka obnašali u Zadru visoku vojnu čast mletačkih konetabla (»conestabile«), i konačno, da je od godine 1501 do 1527 tu istu čast obnašao, — dijelom u Nadinu, dijelom u Zadru, izvjesni Bospodin koji se je zvao »ser Simone Meldola« (kao i Skjavonov otac).'") Na osnovu ovih isprava zaključuje Praga (otmenim stilom, dostojnim bestrasnogć učenjaka), da je Andrea Meldola bio »Zadranin, a ne nekakav ušljivi šćavon, koji je došao {u Veneciju) siromašan i čladan...«, te naziva ovaj zaključak neoborivim. Samo, tko jamči da je zadarski »se.r Simone« baš otac našeg Andrije, kad se o tom plemenitom konetablu ne zna ni to da li je djece uopće imao? ... U Dalmaciji je oduvijek bilo obilje krsnih imena Šimun, kao što ih i danas ima; a Meldol4 ako slučajno i nije bilo, Medulića je moglo biti. Ni onaj natpis na poledjini Medulićeve oporuke nema veće važnosti, jer ne znamo ni kad je napisan, ni od koga je napisan; jedino što znamo jest, da ga Medulić nije napisao, mada je inače oporuku napisao sam svojom vlastitom rukom. Ništa lakše nego da notar u Zadru, nakon umjetnikove smrti, ime i prezime zapiše

*) Vidi Lamberto Donati, »Ancora sul arte di Andrea Meldola«, u »Archivio storico per la Dalmazia« Roma, 604. V, sv, IX, fasc, 51,

*)} Cfr »Beihefđt zum Jahrbuch der (al, Pr, Kumnstsammlungem«, sv, XXIV, str, 87 i dalje,

**} Prvi u »Rivista Dalmatica«, god, VIL, (1922), fascl, Т str. 6 i dalje; drugi u »Arehivio storico per la Dalmazia«, god, V (1930), sv. IX. fasc, 50, str, 81—94.

644