Nova Evropa

Schiavon«, stoji na kormilu umjetničkog doba i vodi sigurnom rukom ladju k cilju, koji je on sam sebi postavio. Ticijan je jedini iznad njega kao zapovjednik broda; svi ostali umjetnici, pa i sam Tintoreto, uvršteni su medju momčad, pripuštajući se bez brige bistrom oku i sigurnoj ruci šibenskog kormilara. Raščistimo li poetički bombast Boskinijevih stihova, naći ćemo stvarnu konstataciju, a ta je: da je Skjavone početkom XVII stoljeća postao neke vrste vodičem mletačkog slikarstva; takvim a je učinio kontrareformni pokret koji je uslijedio nakon Tridentskog Sabora, s kojim uostalom Skjavone nije imao ništa zajedničko, Na hladni racijonalizam Lutera 1 пјебомћ privrženika, latinski katolički jug odgovorio je iracijonalnom bujnošću baroka, koji je imao, s jedne strane, da izrazi snagu katoličkog vitaliteta, s druge strane tvorni dinamizam ma osnovi katoličkih misli i osjećaja. Medulić, u izgradjivanju svoje umjetnosti, sigurno nije mislio ni na kakvu religijoznu, a još manje konfesijsku ili čak dogmatsku, manifestaciju katolicizma, Bujan od prirode, одбојеп u Veneciji onoda doba, uza to vječno siromašan i potišten, on je u svojoj umjetnosti izražavao sebe, svoje čežnje, svoje snove, koji su se u Sedamnaestom Vijeku poklapali sa žudnjama i snovima čitave Venecije, Tehničke uslove za izražavanje svojih misli i osjećaja stekao je proučavajući Ticijanov kolorit i Parmidjaninov crtež, dok u samoj osnovi njegove umjetnosti stoji fresko-tehnika, s kojom se je prvom upoznao,

Freska je dekor, mozajik luksuz, To je i Medulićeva slika. Slikao on svetačku istorijsku ili mitološku scenu, on u prvom redu traži zadovoljstvo čula, a tek zatim zadovoljstvo razuma. Umjetnička istina kod njega se identifikuje s impresijom, a ne sa sadržinom i intelektualnom ekspresijom, slike. Zato je suvišno tražiti u njegovim djelima neku filozofiju, neki lični nazor o svijetu i životu. Takvi da problemi nijesu nigda morili, I sam predmet je za njeda bez važnosti on da zato posudjuje bez straha hoće li zbog toga biti nazvan neoriginalnim ili čak plasšijatorom, Slikarstvo je za njega, takoreći, mrlja, раска, i u packi je čitavo njegovo slikarstvo, »>Toco, strisso, macadura, i sfregazzo« — kako veli Boskini — za njega su četiri slikarske osnove, sve skroz tehničke, ali za nješa ekvivalentne estetskim vrijednostima: »toco« je otvoreni kucaj kista, »strisso« — široki dekorativni potez, >macadura« — meka i široka packa, »sfreBazzo« — veza boja sa prstima. Uz saznanje kako i kada se mora lazurno osjenjivati {»velar«), da bi se postavio objekat u prostor, a kako i kada pridizati {»colnizar«) superpozicijom otvorenijih tonova, da bi ga se izvuklo iz plošnosti, Skjavone još jedino nastoji oko tonskog refleksa boja, čime ulazi u valerski problem, Kontura mu je inače slobodna, vijugava kao plameno palucanje vatre, često ne osobito organski povezana. Dimenzije su mu daleko od klasičnog florentinskog i fticijanovskog8 kanona.

651