Nova Evropa

· Rečenica od pet riječi, Kad je izdovaram, dodje mi da disnem dlavu

i oči, da pružim uvis ruku, Uz prvu riječ pravim polašanu, Sotovo hori-

- zontalnu kretnju; uz treću mičem prstima; a dok izdovaram posljednju, :razmaknuti mi se prsti umiruju, ruka — za trenutak — ukoči. Kretnje su 'mi izražaj unutarnješ doživljaja, A taj doživljaj ispoljuje зе istodobno i drukčije, takodjer iz moje nutrine: disanjem i dlasom, Onim dušim početnim »i« udihao sam duboko, napunio sam pluća što više zrakom, da se s njime odmah dignem iznad vrhunaca što ih Gete — u svom jeziku nazivlje riječju koja sva trepti od za to prikladnih konsonanata grupira-

nih oko samoglasnika »i«, toga po svojoj »boji« najsvjetlijeg, a po svome »ођНЕи« пају јеб база izmedju svih vokala, Udihao sam, dakle, kod prve

riječi duboko, i zatreptao sam glasom (kao i prstima na uzdignutoj ruci} izgovarajući treću riječ, da sve što u se udahnem onda iz sebe polagano i izdahnem u onome dugom, sve dubljem, sve glušem, i sve ukočenijem »u« na kraju rečenice, : :- ·

Ove popralne geste potsjećaju me na pozitivističkog estetičara Folkelta (Volkelt), za kojega su, inače, specifične značajke poezije »osjeti pokreta« (»BewegungSsempfindungen«). On misli, da je karakteristično za ovu Geteovu pjesmu osjećanje lakoš lebdenja u vazduhu, dok kraj izaziva зепхастји Табапоб радапја. Folkelt, u svojoj pozitivističkoj. opsesiji da prevodi duhovno u čulno, dinamično u statično, mogao je da uhvati od Geteove slutnje kozmičkog svepočinka samioo površne i polusvijesne senzacije, Spominjem ovaj slučaj samo da upozorim kako: su slične procedure pogibeljne, i kako je tumačenje duhovnoga fizičkim nestalno i proizvoljno. G. Nazora je spaslo od pozitivističkih površnosti njegovo duboko shvatanje poezije, te je on, kako je već rečeno, ušao u samu jezgru Geteova doživljaja, Ali njećov pozitivistički stav došao je Jače do izraza u nečemu drugBome, a to nije ni čudo, Jer je jedno sposobnost pjesničkog doživljavanja. a drugo je njegovo teoretsko obrazloženje, G. Nazor pridaje pojedinim glasovima samostalne i neovisne psihičke vrijednosti. Za njega je »i« »najsvjetliji i najvitji glas izmedju svih vokala«, »u« je »duboko, gluho i ukočeno« ili »mračno i zatvoreno«. Jednome prevodiocu predbacuje da ne osjeća »što se sve krije u vokalu ,i'«, te pripovijeda kako je neki njegov nastavnik u 6imnaziji, ikavac, na osobit način izgovarao glas »i« u pjesmi »Hrani majka dva nejaka sina«: »Kad reče „dva nejaka sina', taj mu je „| izašao dug i umiliat; i meni se pričinilo da vidim bio mlaz mlika što ša majka daje svojoj dici, Zanijelo me dakle toliko, da sam stao pisali ikavštinom ,,.«

Ovdje se je uvaženi, u svojoj posljednjoj fazi čisto spiritualistički, pjesnik dao zavesti od naturalističko-pozitivističke zablude. U ovom stavu involvirana: Je, kako je poznato, predrasuda induktivnoš metoda, koji je filozofiju, estetiku, i lingvisliku, u drugoj polovici XIX vijeka (osobito u Njemačkoj), poveo

64

OSA IIC