Nova Evropa

ljiviji okvir svakom osjećanju, i velika je majka divno proplakala; te su suze bile lijepe kao duga iza kiše, I onda je majka progovorila kroz suze: »Sıne, ponosu moj, nebo moje vedro, viteže, velikašu mojl«... Taj zanos pun nježnosti do suza je dirnuo sve prisutne, kao i onođa komu je to bilo namijenjeno,

U jednoj pričici »Mali Ivan« {u mojoj knjizi »Goroovijet«) opisana je Martina uloga tješiteljice, kad je tješila mene i moje, Moj mali Ivo bio je najbliži našem srcu, jer je bio najmladji, te smo pretrpili veliku žalost njegovom smrću; a kuma Marta, zamišljena i s nama uplakana, postavlja pitanje komu ni sama ne zna odgovora: »Čemu i zašto vam se to malo dijete rodilo, kad vas Je tako maleno moralo ostaviti!,..« Ovako duboka majka mogla je da rodi onako velikog sina, Ali ko bi sakupio sve biserje mudrosti koje je ona u razgovoru s nama kroz tridesetak godina prosula!,.,,

Svjetski Rat Je donio teške kušnje i patnje ovoj blagorodnoj ženi, Kad je bukmuo rat a Ivan se našao u inozemstvu, majčinu je srcu bilo teško što da uza se nema, iako je znala da je njemu tamo bolje, Ali je veliku bol pretrpila, kad je njezin muž Mate, na podlu tužbu jednog krčmara, bio uhapšen i odveden u sinjske tammice, i zatočen skupa sa pokojnim Onisimom Popovićem (koji je od austrijskih vlasti u Sinju i strijeljan). Mate Meštrović držao se odvažno i junački, i — nakon dugih patnja i šikanacija povratio se svojoj kući u Otavice, da utješi svoju shrvanu 1 ису!ljenu Martu, I moja je žena s njom dijelila svoje brige, jer sam i ja bio zatvoren u kotorskim tvrdjavama; od straha da joj austrijske vlasti ne naprave premetačinu, ona je spalila i iništila cijelu dugogodišnju prepisku moju s Ivanom, za kojom me i danas srce boli,

Marta Meštrović je svjetla ličnost, uvijek jednaka, odana, nježna, jednostavno otmena, koja trpi kad mladji ne drže stara prijateljstva, Njezina pravdoljubivost je najbolji znak njezine blagorodne i lijepe duše, Njen Ivan je svojom umjetnošću htio čak da odgoneta njezina unutarnja, duševna, zbivanja, pa Je na jednom svom slikarskom portretu, pred više godin4, — паslikao svoju majku živim sunčanim bojama kako sjedi pred kućom, pod odrinom, i kako u daljini gleda seljačkog mladića koji ore; a tome mladiću rastu u polusjeni, i bijeloj maglici, bijela krilca na ramenima! Silueta toga дизеупоб orača je, naravno, simbolična slika i prilika samog Ivana Meštrovića: on je tu pokušao gledati u dušu svoje majke, kako ona sebi predstavlja njegov rad... I opet je jednom svoju staru obveselio majku.

Neka mi je dopušteno da ovdje, prigodom njegove pedesetgodišnjice, kliknem pred svima i od srca: »Sretno kume, vesela ti majka!« |

337