Nova Evropa

ipah s rumenoga lica njegova svagda izbijaše zlovolja hao da ga žalost mori za nečim što je daleho i prošlo, ili mu teško shriviše. Zato mnogi и foj varoši govorahu: — Bog mu je dao suve što čovjehb može da želi, a on ipah nije zadovoljan!

Zapalio je i freću cigaretu, zamišljeno gledajući haho dim, prelazeći iz sjene u obasjani prostor, Еооша, 1 ћЕједе ј05 роležati. No bad je stara poslužnica iznova došla, pa mu Razala da je onaj čovjePb iz sela Ponikava, brzo se odjenu, umi i počešlja, fe odmah sidje u prizemnu sobicu gdje je primao bolesnibe. A požurio se radi foga, jer u dvadeset godina što 210: u Dobropoljcima nibo ба iz Ponihava nije fražio, a slušao i 0 starih ljudi Pabo od pamtivjeha ljekara u fome selu nije

ilo.

— Mora da se zbilo nešfo čudno! pomisli idući tome čovjebu što je prispio iz faho dalehoga hraja.

Ušavši Pb njemu, liječnib Milin zastade. Po fordom i mrhom licu reblo bi se da je tome gorštabu blizu frideset godina, a uistinu feb je navršio duadesefu. Na glavi mu crvena Рара sfarinsboga broja s crnom hitom, a ispod nje padala mu svijetli Posa na ramena; na plećima nosio mrhi haljetfah uhrašen čojom i srebrom, a gaće mu širobe, s potboljenjačama, obuća vezena, a sprijeda hožnata pašnjača na više razdjelaka i pulijana olovom. Iz nje mu uvirile dvije hubure i handžar, a i sve drušo na njemu Paho se nije vidjalo u selima dolje u ravnici. 1 glas njegov fufnjio hao divlji pofoh, te se liječnihu Milinu činjaše da je ugledao prikazu što življaše neholibo ljudshih holjena prije.

— Ko si i što žoliš? Abo si bolestan ili ranjen, svuci se!

— Niti sam bolestan niti ranjen, ali nam je u hući ranjenih.

— Pa vi sami sebe liječite! Čuo sam da u vašem selu ima ljudi...

— Jmade, ali brazgotine ostanu! A nama rehoše da ljehari iz grada zacjeljuju rane tabo da se i ne poznaju. Je li to istina?

— Kaho bad... no freba ranu vidjeti!

— Pa zato i dodjoh tebi. Ajde samnom i ponesi što freba!

—- Imadem i drugih bolesnika...

— A fi ih ostavi!

— Pa onda ... vrlo je daleko, jedua ćemo navečer prispjehfi.

— Mabar i sjutra, ali ftreba da ideš! Djed je rehao! — odgovaraše momah, a pritom je, i hao nehotice, pogladio ručicu handžara.

— Kabo se zove fvoja porodica? pitao ga liječnih i odlučio poći da vidi gorsho naselje i u njemu čudne ljude.

— Mi se zovemo Gaurani, a otac mi je Vuhan. Nego, spremaj se; i fi veliš da je u Ponihbue daleko!

— A Pabo ćemo! Imam Боја, по Баги да од Мапћ Gorica nema puta. |

376