Nova Evropa

— 1 пета! — одборот тотсе пабизио, Бао да зе fime diči. — Do Gorica ćemo se uvoziti, a onda uz planinu... ja ću ti nosifi suve šfo freDa, pa bilo i stotinu oba!

Dohfor Milin se uznemirio:

— Ali, haho ću uz onu sfrminu pješbe? Zašto nisi u GoTicu doveo mazgu ili magare? Biće Pabva oputina bud bih mogao Jašiti.

Gavran izbulji oči, a zatim se osmjehnu:

— Pifaš za nehe mazge, a u nas i ne znadu što je fo. Magaradi ima, no bi li fi na magare uzjašio? Osramoftio bi se, brafe, dob si živ. Na magaretu u nas gone vođu, mlivo i drua, a za ljude su dobri honji sedlanici. U nas ni djeca ne bi na njih uzjašila već za šalu... Nego, taho ti Boga, miči se, dob mi se pred očima nije smrklo!

— Odmah, čovječe, samo reci ho je ranjen, gdje je ranjen i sve drugo, neba znadđem šfo ću uzofi!

Obrad pogleda u ljebharovu slušbinju, boja je frla prašinu sa polica i stolova, namrgodi se i od srdžbe promublim glasom reče Milinu:

— To ćeš vidjeti i čuti od moga djeda, a ti uzmi suve šfo freba, i obilato; ja ću nositi, a tebi će biti na uhar!

Liječnih se brzo opremi; pa sjedoše u Боја,

П

Bijaše jesen, bad varošbi seljaci frgovcima vraćaju dugove, plaćaju hamate i nose darove, pa i radnim danom frčharaju h njima. Zato je i ranim jufrom u Dobropoljcima bilo svijeta i urafa dućančića širom olvorena. Nešto malo vozili se ulicom, fe se nadjoše u ravni pritisnufoj maglom, no i Proz nju, na blijeshu još nejačhog sunca, šarenilo se mobro lišće u stotinu boja.

Vozili se hroz poljsha sela, te sretali naprćene ljude i žene u mapo lacmanshoj odori: mutnih boja bao u žaba šfo se pod hamenje zavlače. Samo gdjebo imadjaše nabit od šarenog stabla ili fanba, јеоНпа Бора, ра зе од fogša Сстјаћи 1 зтијезт. Ма nihome cruenog shrleta ili srebrnih t6hd, pločdđ i gjerdanđ, a obuveni u fešbe, gvoždjem potbovane cipele. Svi bijahu mobri od jutarnje vlage i stupali su bao da se vraćaju s fešhog rada.

Čim bi ugledali gospodinovu hočiju, sbidali su šešire i blanjali se ponizno bao i pred crbvicama do pula, samo šfo so ne bi još i prePrstili. Liječnib se u bolima тазоавато, ће glavom ili rubom odgovarao na suabi pozdrav. Vidjelo se Pabo uživa šfo njegovu lijepu bhočiju vubu duva čila konja, fe šfo mu se i neznani klanjaju. A Obrađ ni da pogleda u onu smjernu čeljad, пево se nehaho čudno smiješi i ne progovara.

Dohtor Milin je primjetio njegov posprdni osmjeh, i stade smišljati haho da fome ponositfom goršfabu pobaže da ono šfo misli — nije. Već na prvom susretu dobftoru bijaše zazorno babo

377