Nova Evropa

— [| nas pripovijedaju, djede, haho ovdje čeljad malo radi i zaradjuje, novaca nemaju niti za porez.

— Da nije poreza, ne bi ih ni frebalo, hao ni prije... Istina, nismo bogati, ali nama više ne treba. Pola godine radimo, a pola se odmaromo, a što ćeš i činiti had su napolju mećauve i biše? Pa, gospodine, sve had bi se i moglo, treba nehad mirno i uživati ono što je s našim frudom zemlja rodila... Samo da ne dodju Latini bao u Dobropoljce! Propala bi naša starina, i зре šfo imademo!

— A boga ti, starče, Latinima zoveš?

— Ра, его, опе što se oblače hao ti, пе бороте паз једе 1 nisu naše vjere; niti badnjahe u slavu žarhoga sunca i Roždestva Hristova ne pristavljaju, a varaju i fudje otimlju samo bad mogu!

Tu je djed Bogdan pogledao u sina hao da fraži pomoć, a glava mu postade slična vučjoj, had ishesi zube na lovačhe pse.

| Milin se zagleda u Vubana i u nevjestu što je duvorila, te opazi haho nefremice gledahu u djeda, hao da htjedoše zapamtiti suabu riječ. Tahi govor biće čuli mnogo pula, no ipah se frudili da im što ne umahne.

Od jutros u Milinovoj duši mnogo зе [оба nakupilo. Suve što je tinjalo odavna sad se je ražeglo: i djefinjsbo sjećanje, i Pasnije življenje u gradu, had u nijednom času nije mogao reći da ima porodicu i huću. To ба nesamo rastuži, već ва је таsrdilo, bao da je istom sada pojmio haho živi od зракова 2аpušten: niti ima hoga da miluje, ni da Rhara! K njemu dolaze samo oni što ga trebaju, a za sinove i hćeri ne zna. A ovaj starac gospodar je u svojoj hraljevini, i niho ga s njegove stolice ne smije maPnuti. No njega, dohtora, usred noći iz brevefa dižu! Nabupilo se u duši Milinovoj, nakupilo, pa zaželi da se izjada.

Domaćin opazi haho ва опо gospošče rado sluša, fe uprhos običaju Ponihvara stade govoriti na široho. pa i zapithivati.

— 0 паз је дива i ljuta zima, pa već u jesen napunimo Биси за зот što freba. Vrata se zatvore, pušhe nabiju, psi razvežu, i staram se da svuah imade što mu freba, čeljad i stoka. Samo za Krsno ime, za Božić, i bad je pir, otvaraju se vrata svuabom našem čovjeku. A u vas lacmana, bažu, da niho nema svoj dom. Pa vele i to da neholiko porodica stanuje u istoj Phući. Reboše li mi pravo? 1 da sele iz jedne huće u drugu?

— Isfina je! — odgovori Milin potiho, hao da ga je sram.

— J nisu fi lacmani što žive u jednoj hući ništa u rodu? Ni po ženidbi ni po Rrvi?

— Baš ništa! Često se i ne poznaju. Jedva su se vidjeli, a već se razidju. U huću ulazi i izlazi had ho hoće i jedan se drugome ne javlja. A s drugoga prozora mogu fe vidjeti haho se oblačiš i svlačiš!

388