Nova Evropa

U starome liječnihu Milinu prehipjela žuč, jer ва ova pifanja iznova sjefiše njegove porodice. Žafo se namršti i dodadoe:

— MNesamo to, već hod nas često ne zna olac gdje su mu sinovi, pa ni gdje mu je žena. Djeca ne vidjaju oca ni braća braću: sve se fo po svijetu razleti!

— A za Božić i Krsno ime?

— U gradu i ne znaju što je Krsno ime, a Božić je bao i suahi drugi dan. Lacmane ništa uz porodicu ne veže, jer nomaju svoje zemlje ni suoga ognjišta.

— A imaš li fi o čemu bi mogao reći da je fvoje?

— Bilo je u Orlovači pod Velešom. No još malen pobjegoh, a hasnije su mi u noucu isplatili dio. Pa sve da i nije taho bilo, iza pedeset godina što živim po gradovima, ne bih se mogao отанћ ... 1тадет сент за i duije Pćeri, no sui se rašfrhaše po svijetu da fraže nasušni hljeb. A ja зат его затсаћ, i sam ću umrijeti!

Svi osjetiše da starome liječnihu naviru suze, pa nastade šulnja. Bogdan se zamisli, a onda pogleda u liječniba Milina, hao da će mu i s lica pročitati što misli. A fo lice bijaše vrlo fužno, pa je rehao:

— A bi li, hao samac pod nebom, ostao hod nas? U ovoj hući biće fi dobro! Sine Vuhbo, naš je čovjeb: ispod Veleša, a nije lacmanin!

Vuhan se pridignu i sbide bapu:

— Међа mi nadomjesti brata Vojina... Što bude moje, i njegovo neba je!

aho reče, i nauzgor stojeći čebaše da bi mu odgouorio.

A nevjesta prvi put dignu pohorno oborenu glavu i duge trepavice, pa se zagleda u strana čovjeha:

— Ostani, siroto, hod nas! — rebla je, no zatim prenula i u sfrahu čehala što će djed.

Mo djed je prihvatio onoga fudjinca za rame bao da ga ustaulja, i ne rasrdi se što je nevjesta progouorila.

— Sirofo, ostani! — ponovi i Vuban neuvjestine riječi, i možda prui put što živi zadrhtao mu je glas.

Kad je Milin čuo da njega, već stara liječniba, nazivlju sirofom, nije mogao ustavili suze. Prignuo se b starčeuim rubama.

— Čast vam, braćo, i febi, ćerce, ali је га те ртеђазпо. Ne bi se mogli privihnuti jedno drugome! — odgovorio je Milin, i još veća fuša zaobupila mu dušu.

Oni ga ne razumješe, fe Bogdan ne znade što bi odgouorio. Onda srdito zaviče na Andjeliju i na Vubana, bao da su nešto shrivili:

— Trpeza je prazna, a vafra ne gori!

Oboje shočiše izvršiti zapovijed, iahbo je pred njima bilo a ognjište plamsalo ožarujući i njih i stare, pocrnjele zidove.

389