Nova Evropa

— Djed moj i stari haludjer što je amo dolazio. Oni znadu Pa onda, Latini su šlo i Zmajovi, a nas brane Vile!

Dohfor Milin ne znade što bi primjetio: u njemu se zatalasaše davne uspomene Pao na vjefriću u polju Pblasje. Osjećaše bhaho u fome domu frepti vječita mladost, pa bao da i sam čuje pjesmu i ljuljušhanje u Pbrilu majčinu. I u polusnu smiješio se Rhao dijete, a u dubinama je fufnjala vječifta sila boja se ne vidi.

- УП

Teh je svitala zora bad se Milin i Obrad vroćahu istim ригет bh Malim Goricama. U nježno osvijetfljenim dubravama sve je bilo tiho, osim što je vjefrić ldgano šumio oporim lišćem golemih drveta. Liječnih se obrefao da još jednom vidi Gavranove huće prije nego ih Prošnje zabriju, pa da bi ugledao i slap. No čuo se jedino dalebi šum. a Padibad i ona fajansfvena buba ispod zemlje. Koračali su brzo jedan uz drugog, ali nisu progovarali: ljebara je u drlu čežnja sfezala, a Obrad se fešbo zamislio. Svabo malo pogledao je jabučicu bubure i ručicu handžara što su iz torbe virili, znajući da se od njih rastaje za шитјер.

Kad Milin od staroga Bogdana ne htjede ništa primiti za dangubu i frud, a pohvali mu oružje, na odlashu mu daruje Phuburu i handžar. A bijahu tabo vješfo srebrom pulijani i bPamenčićima šarenim obićeni, da ih poljubiš. Sad se je, čim dodju u Male Gorice. frebalo od njih rastajati, i Obrad ne товазе да prihrije fugu. Milin je znao babo bi momčetu bilo draže da je starac pobhlonio sue ono žutih cebina sa dna Phovčega, i bijaše mu žao šfo prihvati onaj dar. Znao je da njima junaštvo i žensha ljepota vrijede više od sveda pod nebom. i da je ovaj dobri momah fužan zbog njega. — No sada je već basno...

Sunce granu i zatifra po vlažnoj zemlji Praseći dubrave stotinama šara; plice zacvrbufaše ali ona dva putniba, niti što vide ni čuju.

— Ima li Smilja gjerdan? — zapita Uroš nenadno, bao da mu feh sada pađe na um dobra misao.

— Smilja, veliš? Pa njoj je istom šesnaest godina i još јој ne udesiše velihu opremu. Gjerdan је njezin malen, od sama tri reda i jednog dubata pod grlom.

== ( тепе је nebo pedeset talijera, znaš od onih dvuostruhih. što je žensha glava na njima. Meni ne frebaju, pa dodji sa mnom u Dobropoljce: fo ću Smilji pobloniti, neba ih nosi.

— A jesu li provrćeni?

— Misu, та [о је Табо.

— Uistinu ćeš dati? A djedo tebi još onaj mali, ispisan buzdovan. I njega si hvalio. A rana, veliš, brzo će nestati?

— Da, sasvim bez traga! reče Milin, da još većma razve-

seli Obrada.

391