Nova Evropa

te ih valja nadopimiti ı nadograditi onim što Je sa Šimunovićevim opažanjima homogemo u Matavuljevu »Bakonji fra Brnu«, u Čipikovim »Paucima«, i, možda, Još u čemu i Još u kome.

I nije takodjer istina, da Šimunović ne imadjaše smisla za socijamu stranu života dalmatinskih Zagoraca. Ona je latentna gotovo u svakoj njegovoj pripovijesti, kraćoj ili manjoj, uznemirenoj junačkim porivima ili raznježenom ženskom ljupkošću. Njegov fragčmenat »Mrkodol« nije samo »prvo poglavlje n e d ovršene pripovijesti«, ispričao je Šimunović iu započetu socijalnu pripovijetku do kraja, u drugim svojim radovima, Njegov nacijonalizam 1 njegov antilacmanizam imadu socijalnu podlogu bez koje se ne bi nikad bili onako visoko popeli, jer su Šimunovićevi »lacmani«, ponajviše, veleposjednici, trgovci, birtaši, ı lihvari, što žive od puka, Nacijonalna je borba u ovom slučaju i socijalna, Prigodom izdanja ilustrovanog »Alkara«, neki od mladih, prigovarajući autoru »Muljike« da nije pokazao smisla za socijalne prilike svojih Zagoraca, reče takodjer: »Čast Šimunoviću! Skidamo kapu, ali idemo dalje...« Hvala, mladiću, na skidanju kape, ali se ti uzalud žuriš. Šimunović, taj »romantik«, nacijonalist, i folklorist, još uvijek Je — čak ı u onome što je za te najglavnije — ispred tebe. Samo što je njegov način izražavanja — srećom — malo drugačiji...

Šimunović Je dakle, raskorijenivši se sa svoga tla, raskopao sam svoj čardak i svoju kulu, u pravome i u prenesenome smislu. Klonu kao čovjek, t, J, kao domaćin, i kao pripovjedač. Graditi nešto novo ma lacmanskome zemljištu nije ni znao ni mogao; a zalud je kušao vraćati se, mišlju i sjećanjem, natra8, u rodni kraj, u »dvor svoje duše«, Baš zato što nije bio romantik, što Je njemu trebalo prije svega mešto vidjeti, a Jasno 1 lačno, i što Je morao dodirnuti sam golom rukom materijal opipljiv i čvrst, da ga obradi i da njime zida što nije samo plod fantazije. Trebalo mu je nešto solidno i realno da ба kleše onako kao što to rade i drugi naši njeBova kova, klesari kamena na kojemu se i rodiše: Mažuranić, Kranjčević, Meštrović, Daleko od svoje Dalmatinske Zagore, od svega onoga što mu sazda {ijelo i izSradi dušu, on bijaše takav da je — raskorijenivši se — morao i uvenuti — kao čovjek i kao umjetnik. Ali ono što nam dade, u prvome svome letu, pravi od njega bogataša pri čijem ćemo stolu imati uvijek za što sjesti,

I taj gospodski gest darivanja svoga obilja, kao i njegovu neprisiljenu pozu da se pokaže i u nevolji što jači i što ivrdji, gledah kod njega čak i onda kada je u teškim ekonomskim prilikama ležao u postelji sluteći skoru smrt; a slikar mi je Kljaković, koji ga je baš onda crtao, govorio, kako ga izraz lica toda duhovnog oca harambaše Rašice veoma sjeća na glavu mlada lava, i kako mu se čini da autor »Alkara« nije baš zadovoljan što ga on crta bolesna u krevetu, no kao da sve sanja o. sedlu

429