Nova Evropa

Beleška.

Smrt don Erane Bulića.

'Svi naši listovi, i mnogi strani, zabeležili su smrt Don Frane Bulića, našesš čuvenog arheologa i javnog radnika, borca те коб poštenja i čeličnog karaktera, i beskompromisne iskrenosti, u dubokoj starosti od osamdesetiosam godina. Mesto drugog, preštampaćemo {iz »Jadranskog Dnevnika« od 2. avšustaj pismo što Sa je za oproštaj Don Frami uputio L.«Moštrović:

Pred nekoliko dama Ti reče, draši Don Frane, da ideš u Posavmu i Podravinu da se liječiš., dstma je da si dodao: »Možda i dalje, Bos znade — jer svako mora od nečesa jedmom, ...osamdesetisedam, ... hm.., hm, par i dispar«,

I Ti, mili ıUmireniče, zaista otputova na veliki put, otputova miran, vedar i veseo, u wvijet duha u koji su Ti bile uwijek umne oči uprte, i rad toga vas TIvoj Život bijaše ovdje vedar i lijep, mezamućen strašću i nezasirašem sablašću, Otputova Ко Кпех, а зуа Tvoja oprema i poputbina jeste Tvoje čojstvo, jer Tvoje najveće djelo to si Ti sam, Tvoj značaj. Uvijek si bio pripravan na borbu, ali na blagorodnu borbu, i malo ih se s Tobom slagalo, a svi smo Te woljeli.,

Tražio si drobove mučenika i olkrivao ispod naše šture zemlje staro'kršćanske bazilike, a stvarni rad Ti je bio izgradjivanje svoga duha na njihovu, i iz tih dragmenata si sazidao veliku crkvu u svojoj duši, Blagšorodni pretkršćani ı osvijetljeni ikršćani jedmaka su Ti braća, Zato je u Tebi bilo sve uskladjeno, i pleme u narodu i narod u čovječanstvu i vijek u vijekovima. Nisi dijelio wjeru od ideala, ideal od mudrosti, mudrost od života, ni sebe od čovjeka, Ljudski vijek bio je za Tebe samo karika u vijekovima bitisanja, u bistvovanju, Ti si tu kariku od sebe marljivo i čestito sakovao i zbog toda živi zavide Tvojoj smrti,

Tvoj značaj je najveće i možda najtipičnije što dava Hrvatska zemlja: kazati istinu pod svalku cijenu, držati se uspravan na isvakom vjetru. I zato je možda sudbina htjela da Te na Tvoj veliki put isprate svi Hrvati i Posavske i Primorske Hrvatske. Ispraća Te i cijela maša Jugoslavija, tužna što se rastaje s Tobom, ali ponosna što šalje medju one koji proživljuju vijekove još jednog svog pravednika, A tamo ikad dodješ, Sdje se ne dijele ljudi po staležima i zvanjima, od Faraona i Cezara pa do onos Ausiskog ·Siromaha, svi koji su htjeli da nešto dobra učine ljudskom rodu, svi će Ti uslkeliknuti: »Evo jednoga od naše male braće«.

Moramo Ti reći, da nam je ovdje prazno i neobično bez Tebe. Sve nam je ponovno zamuklo i ne daje dlasa od sebe, i Dioklecijanova Palača i solimske starine i Bihaći i Gospa od Otoka, Znamo, Ti ne modšaše zauvijek ostati sa nama; ali ćeš, to Ti znadeš, ostati u nama dokle sod bude ova Tvoja i naša zemlja radjala ljudima, — a ona će тадјан,

Мјебпа Ti pomen, паб дгаб! Поп Егапе!

Троап Мезтопе.

336