Nova Evropa

Politička i вгосаја па doktrina,

Kad sam onog davnog meseca marta 1919 godine, sa stupaca »Popolo d'ltalia«, sazvao u Milan one preostale pristaše koji su preživeli »intervenciju« Italije u Svetskom Ratu, a koji su me sledili već od osnivanja revolucijonarne akcije Fašja {u Januaru 1915), nikakav specifični doktrinarni plan nije postojao u mom duhu, Ja sam sobom donosio proživljeno iskustvo jedne jedine doktrine: socijalističke doktrine iz 1903/1904 do zime 1914, tojest oko deset godina, Donosio sam iskustvo redova i vodje, ali ne iskustvo doktrine, Čak i u ono vreme moja je doktrina bila: doktrina akcije, Posle 1905, kad je u Nemačkoj počeo revizijonistički pokret s Bernštajnom na čelu. i kad je u gdibanju tendencija iskrsnuc pokret revolucijonarne levice, koji u Italiji nije nikad izišao iz područja fraza, — dok je to za ruski socijalizam značilo predigru boljševizmu, — nije više postojala jedna jedinstvena doktrina socijalizma koja bi bila univerzalno prihvaćena. Zamrli su bili čak i odjeci termina kao što su »reformizam«, »revolucijonarstvo«, »centrizamx«, dok se u velikoj reci Fašizma modu primetiti struje koje su potekle od Sorela, Pegšija (Peguy), Lagardela (Lagardelle), začetnika »Socijalističkog Pokreta«, i od kohorte talijanskih sindikalista koji su izmedju 1904 i 1914 uneli novu notu u krugove talijanskih socijalista, omekopućenih i kloroformisanih gjolitijevskim bludom, te »Slobodnim stranicama« Olivetija (Olivetti; »Pagine libere«) i »Vučicom« Orana (Orano: »La Lupa«), i »Socijalnim Nastajanjem« Leonea (Enrico Leone: »Divenire Sociale«).

Godine 1919, po svršetku Rata, socijalizam nije više postojao: kao doktrina; postojao je samo još kao inat i, naročito u Itaiiji, nije imao drugog izlaza do represalija protiv onih koji su hteli rat i koji su sada trebali da ба »ispaštaju«, »Popolo ditalia« nosio je podnaslov »dnevnik boraca + proizvadjača«; reč »proizvadjač« bila je već izraz Jednog mentalnog pravca. Fašizam nije bio plod kakve doktrine, koja bi se bila prethodno izradila u kabinetu, — rodio se iz potrebe za akcijom i bio je akcija; nije bio stranka, već je za prve dve godine bio protu-stranka i pokret. Samo ime koje sam dao organizaciji utvrdilo je njen karakter. Pa ipak, oni koji pročitaju na sad već smežuranim listovima iz onoga doba izveštaj konstitujirajuće skupštine talijanskih jurišnih odreda, neće naći jedne doktrine već seriju nacrta, predskazivanja, beležaka, koje su sve, posle više dodina, morale da se razviju u seriju doktrinalnih pozicija, koje su od Fašizma stvorile nezavisnu političku doktrinu, »Ako buržoazija misli«, rekao sam tada, »da će u nama naći munjovod, ona se vara, Mi moramo ići ususret radu. Mi hoćemo da priviknemo radničke klase da budu u stanju da upravljaju, uveravajući ih da nije lako pokrenuti jednu industriju ili jednu trgovinu. Mi ćemo suzbijati tehničko i duhovno natražnjaštvo, Kad kontinujitet režima dodje u pitanje, ne smemo biti kukavice, Moramo brzo raditi; a ako režim podlegne, mi treba da zauzmemo njegovo mesto. Nama pripada pravo nasledstva, jer smo mi poveli zemlju u rat i doveli je do pobede, Sadašnje političko predstavništvo ne može nas zadovoljiti; mi hoćemo direktno predstavništvo pojedinačnih interesa ... Moglo bi nam se prigovoriti da se, putem ovoga programa, želimo vratiti korporacijama. Ništa zato! ,,. Baš stoša bih želeo da Skupština prihvati opravdanje nacijonalnog sindikalizma s ekonomskog gledišta ...« — Zar nije neobično da je već od prvog dana sa Trga San Sepolkro odjeknula reč »korporacija«, koja je u toku Revolucije morala predstavljati jednu od osnovnih legislativnih i socijalnih realizacija Režima?

364