Nova Evropa

narod4, on im gleda u lice pažljivo i s nepoverenjem, prati ih u njihovim duhovnim raspoloženjima i u promenama njihovih interesa, te se ne da zavarati nestalnom i varavom spoljašnošću,

Ova koncepcija života čini od Fašizma aps olutnu negaciju one doktrine koja je predstavljala temelj takozvanog znanstvenog ili marksističkog socijalizma: doktrine istorijskog materijalizma. Prema toj doktrini, istorija ljudskih civilizacija može se protumačiti samo borbom interes4 raznih socijalnih grup4 i izmenom instrumenata produkcije. Niko ne poriče, da ekonomske činjenice — otkrivanje sirovina, nove metode rada, znanstveni pronalasci, — imaju svoju vrednost; ali je apsurdno ivrditi da su ove činjenice dovoljne da, uz isključenje svih ostalih faktora, protumače ljudsku istoriju, Fašizam još uvek veruje u svetost i u herojstvo, tojest du akcije na koje ne utiče nijedan — ni daleki ni bliski — ekonomski motiv, Negacija istorijskog materijalizma — po kome bi ljudi u istoriji bil: samo statisti koji se pojavljuju i iščezavaju na površini valova dok se u dubinama pokreću i dejstvuju prave snage koje upravljaju, — vodi ka negaciji stalne i neumoljive klasne borbe, koja je prirodna posledica ove ekonomske koncepcije istorije; i naročito vodi ka neđaciji tvrdnje, da je klasna borba nadmoćni faktor društvenog preobraženja, Kad je socijalizam ovako jedared udaren u dva osnovna principa njegove doktrine, ne preostaje od njega ništa drugo do sentimentalna težnja — stara kao i čovečanstvo — prema društvenoj zajednici u kojoj moraju biti ublažene patnje ı boli najnižih, Ali ovde Fašizam odbacuje ideju ekonomske »sreće«, koja bi imala da se ostvari socijalistički i gotovo automatski u izvesnom momentu ekonomskog razvoja, osišuravajući svima maksimum blagostanja: Fašizam odbacuje materijalističku koncepciju mogućnosti »sreće« ı ostavlja je ekonomistima iz prve polovine XVIII veka; on poriče jednačicu: blagostanje sreća, prema kojoj bi ljudi trebalo da postanu životinje, da se brinu za jednu jedinu stvar: hraniti se i debljati, tojest, ograničili se na čist i jednostavan vegetativan 21701.

Posle socijalizma, Fašizam napada i ceo sklop demokratskih ideologija i odbacuje ih, iu njihovim premisama i u njihovoj praktičnoj primeni, Fašizam poriče da broj, samo zato što je broj, može upravljati ljudskim društvom; poriče, da ovaj broj može vladati posredstvom jednog perijodičkog savetovanja; on przinaje nepopravljivu, plodnu, i blagorodnu nejednakost ljudi, koji se ne mogu izjednačiti mehaničkim i spoljnim sredstvima kao što je opšte pravo glasa. Može se reći, da su demokratski režimi oni koji — s vremena na vreme daju narodu iluziju da je suveren, dok prava ı efektivna suverenost leži u drugim snagama, ponekad neodgovornim i tajnim, Demokracija je režim bez kralja, ali sa mnođobrojnim kraljevima, koji su često ekskluzivniji, tiranskiji, i štetniji, ne6o li jedan sam kralj-tiranin, Zbog toga se Fašizam — iako se pre 1922, iz razlo8& koje su prilike пајабаје, хајабао za republiku, — pred pohod na Rim odrekao republikanskih tendencija, uveren da pitanje političkih oblika Države nije danas najvažnije, te da proučavanje prošlih i sadašnj'h monarhija i republika pokazuje da se monarhiji ı republici ne mora suditi sub specie aeternitatis, jer one predstavljaju oblike u kojima se na vanjski način ispoljuje politička evolucija, istorija, tradicija, psihologija izvesne zemlje, Fašizam prelazi preko antiteze monarhija — republika, na kojoj se demokracija zadržavala okrivljujući monarhiju zbogš svih nesavršenstava, a braneći republiku kao režim savršenstva, Medjutim se pokazalo, da ima republika koje su duboko reakcijonarne i apsolutističke, a monarhija

366