Nova Evropa

uzrok boli čiji su uzročnici glavari Šta može ona зада, nakon ovolikog potenciranja bola, krvavljenja rana, ubadanja u згсе, забагапја najosjećajnijih tkiva; šta može bolnije i grozmije da smisli i učini, da bi glavare još više ubola, potresla, zatalasala, razbuktala? — Može ona, ali to samo i jedino, valjda, ona: može da nastupi dokaz ad hominem: da ono što je rekla njen bol zaista oprostiti ne može.

Ni jednog drugoš umjetničkog djela junakinja ne bi imala niti umjela, nakon tolikog trošenja snage, više riječi da prozbori, niti da napravi i jedne kretnje; ali Sestra Batrićeva, koja se pokazala da ma vatri nije sagorela, da joj bol nije nahudio, јет ба je gordo proživjela oglašujući da prašta uzrok mjegove egzistencije, — ona može da učini još nešto, nešto što će 50voriti još glasnije nego riječi, još ubjedljivije nego sve druge činjenice, a upeći još vruće nego predjašnja vatra kojom su dlavari ranjeni: »Sestra se Batrićeva zagrli sa djedom Bajkom (kmezom), uđćrabi munož iza pasa, i ubi sama sebe«, To je njena zadnja 1 пајбјазтија riječ koja če na vrhuncu niza dotada izgovorenih da djeluje na sve gSlavare silom, koja je bila dostojna posljedica ovoga susreta, a koja će se slaviti na Božić ujutro, poslije istrage poturica, Nakon što je izvršila samoubijstvo Sestra Batrićeva, »Bajko зе ртепетоба i pade spored unuke mrtve«, a ostali vukovi i knezovi, koji sačinjavaju ovu skupštinu, osjetiše namah da su doživjeli tako snažan udarac da se on ne d4 podnijeti bez osobitog izraza bola, trpnje, mučenja, iako se sve to inače podnosi u zemlji Špartanaca ćutke, intimmo skriveno od drugih, dođod je moguće, dogod se ne prelije preko granic4, te postane moć vladanja premala, preslaba, Ljudi od gramita, oni koji kao da su se skamenili, sada, pred ovim riječima, pred ovim činjenicama i učincima, me stide se izreći koliko su slabi, koliko su neotporni, koliko teško vladaju nad onim što trpe, Vuk Tomamović se jedva povraća od uzbudjenja, pa primjećuje gotovo za sebe: »Hvala bogu velike žalosti štonas danasmadje iznenada ,,. U ove se gore nigda тје опаКкуоба mladeta dizalo!,,.« I dok »svak ćuti i plače«, Vuk Mićunović ne može da se uzdrži, jer je do najosjetljivijeg živca opečem, pa (Gotovo uzvriskuje kao ranjen soko: »Oh, do Боба, аоћ до мјека! Da čudno li s glave pošibosmo ..., Što je fajde kriti ono što je? „,.« A Кад пе krije jedan Mićunović, koji mače »i zbori i tvori«, da mu je srce pokošeno, šta preostaje za druge, koji nijesu tako očeličeni kao oni, kojima nije »prah gorio pred očima« kao njemu? Serdar Janko ne može još uvijek da vjeruje da se Sestra Batrićeva nije ubila iz prevelike žalosti za bratom; ne vjeruje, jer mu to izdleda previše čudno, neobično, nevjerojatno, da se može neumrijeti za takvim bratom, Ne vjeruje tako isto ni knez Rošan: »Nevolja je, braćo,

363