Nova Evropa

sa visoke stepenice gradacije bola, bez ikakvih novih momenata spolja, — Jednostavno ga briše, pobjedjuje i zabacuje riječima:

Proste tvoje ljute rane, moj Batriću!

I, šta sad? — Lomaču je sadarala vatra, plamen se dizao do neba, prisutni su dobili od njesa ožiljke duboke i krvave: a бје, — одједапри«! (а Јотаса од Жуоб обпја, па Којој забата onaj lini mehanizam osjećajnosti svih prisutnih, kojim se proŽivljava i trpi bol, ta lomača progovara: da više nema vare, da njeno tkivo više ne бот па toj vatri, koja Je sve ostale opekla do srca, da ona više ne krivi potpaljivača ognja, na kojemu je toliko gorela i izgorela, da oprašta taj grozni učin! Može li od prisutnih iko da veruje ovim riječima? — Ta lomača — Sestra Batrićeva — sada, kada je sobom, svojim izrazom, svojim riječima, opekla sve glavare do srži, sada ona oglašuje da više ne gori, da ne žali što je gorela, prašta; ali, šta da rade gSlavari? Zar da oni kažu nešto drugo? Ме, ако пе gori lomača — nijesu se opekli ni oni; ako ne sađara njeno tkivo — i njihovo je Ččitavo; ako prašta ona — oni moraju prije; ako za nju nije bilo bola — ne bi ša smjelo biti ni za njih!.., АП — stvarnost je drugo: oni su zaista opečeni, zaista trpe bol, zaista su se pokazali slabijima od Sestre Batrićeve. Il ta stvarnost se mora ispraviti, ona ne smije takva postojati; tako kaže njihovo shvatanje, njihova etika, njihov moral. Nego, nije još sve svršeno! Ta rana, koja je napravljena prvo tužbalicom, a zatim onim ubitačnim, mučiteljskim, i nečuveno iznenadnim iskazom na kraju, sada se ta rana jednom novom destom Još više raskrvavi i razdire; ali mek govori Sestra Batrićeva:

Proste tvoje ljute rane, e se zemlja sva isturči, moj Batriću! bog je kleo! al' ne prosti grdni jadi, Slavari se skamenili, kuku rode! kam im u dom!

Lomača ne бог1 и onoj vatri koju su vidjeli glavari, i ma kojoj su зе opekli oni sami, — ona eto gori na vatri u kojoj žive ti Slavari; na vatri koju oni sami »Boje u njedrima«, a koju kao da ne osjećaju, kao da me primjećuju, jer su, zar, izgubili čula, kojima se sagaranje na toj vatri osjeća, To što nju, tu lomaču, zublju ognjenu — Sestru Batrićevu — boli u tom momentu, to što ona ne može da oprosti, to što baca potpuno u zasjenak sve druge njene bolove, — to je ono što trpe Slavari, ti kondenzatori crnogorskih sila, koje su se u njima skamenile, ti ljudi koji oklijevaju, koji premišljaju dok se zemlja sva isturči, ti koji zadržavaju da ne plane narodni gnjev, da ne »propoje pjesma od užasa«; to je ono čemu su oni krivi, to je zapravo

362

ir: