Nova Evropa

Pitanja, te stvarajući psihozu kojoj podležu i mnogi trezveni ljadi, Ali, kad je jednom već dotle došlo, G. Stojadinoviću ne ostaje drugo do da upotrebi priliku pa da — s pomoću svojih pozitivnih svojstava kao političar — realno shvati situaciju, i momentanu nezg8odu energično pretvori u korist za državu kao

celinu i za opštu stvar, Prilika je za to, po našem mišljenju,

odista pogodna; jer nije teško uočiti nikome ko ma i malo poznaje pravi mentalitet i verske osećaje našeš pravoslavnog sveta, pa i nazore i rezonovanje našeg narodnog sveštenstva, koliko je cela ova vika i raspra oko donošenja Konkordata veštački stvorena i raspirena, u tolikoj meri da je izazvala tako zlu krv te dovela do mnogobrojnih i žalosnih incidenata,

U stvari, pravoslavni narod i pravoslavni sveštenici nisu nikad naginjali klerikalizmu, baš kao ni katoličko narodno sveštenstvo (u Hrvatskoj, Bosni, i Dalmaciji) i hrvatski katolici, kod kojih je, od Ujedinjenja naovamo, jedan jedini narodni poslanik izabran na klerikalnom programu! Pa se pravoslavni sveštenici nisu mnogo bavili ni specijalnim crkvenim i konfesijonalnim problemima; a ponajmanje Još oni u Srbiji, gde se i nivO njihova društvenog odgoja i opšteg obrazovanja kretao oduvek u vrlo primitivnim oblicima. Uostalom, čitaoci »Nove Evrope« imali su ponekad već prilike da čuju i čitaju, na koji način naši pravoslavni crkveni oci, još i posle Rata, teorijski raspravljaju ovake stvari; tako smo jednom, godine 1921, ne bez osmeha na usnama, izneli slučaj gde sam organ Pravoslavnog Svešteničkog Udruženja na uvodnom mestu postavlja pitanje: »Postoji li crkveni problem kod nas, i ako postoji, u čemu je?« [»Vesnik Srpske Crkve« za mart i april 1921, članak sveštenika Lj. S, Mitrovića) .,. A kad bi se i našao poneki medju njima, da s malo više pretenzija udari u Žice svoje »Duhovne Lre«, ili se popne »pod Goru« da drži svoje »Besede« — kako je to na mahove pokušavao Nikolaj Velimirović (potonji episkop Ohridski i Žički) —, našlo bi se ubrzo kompetentnih sudija da ga ukore, da je »nesmotren« i »na klizavu putu« i da »Srpska Crkva dosad nije imala neortodoksnijeg teologa« i većeg »modernistu« (Skerlić), dok su drugi tvrdili, »da je njeBova vera Jaka na periferiji a slaba u jezgri problema« [Vasa Stajić), i treći (Dr, Laza Mirković, prota i profesor Teološkog Fakulteta u Beogradu), da »propoveda neke stvari koje se ne mogu složiti sa Hrišćanstvom«, ili ga čak oglašavali »jeretikom u Crkvi« {vidi članak Dra, Dimitrija Kirilovića u »Novoj Evropi« od 26, decembra 1926), Navodimo ovaj slučaj, nesamo zato što on najbolje »pokazuje, da se Srpska Crkva sa svojim dogmatičnim učenjem preživela« (Kirilović), već poglavito zato što isti otac Nikolaj vodi duhovno i ovaj današnji verski pokret pravoslavaca, isto onako »revolucijonarno« kao što je, na tri godine posle Rata (1921), na njegova usta »progovorila« Pravoslavna

287