Nova Evropa

i |

Ни |

želje za sjedinjenjem sa Rajhom. Opće demokratske slobode, jednakost pred zakonom, i slično, nisu dovoljno osiguranje za integritet države u današnje vrijeme živih narodnih osjećaja, i to još kad jedan marod te slobode primjenjuje u ipraksi i »daje« ih drugima. Makoliko da su te slobode široke, one ipak izazivaju osjećaj potčinjenosti, pogotovo kad preko granice žive narodi u svojim državama. Česi su Nijemcima morali priznati sva moguća prava, i io su morali učiniti od samog početka, dok je još Njemačka bila nemoćna, ı dok je jaki oružani savez Francuske i Male Amtamte osiguravao granice i integritet države. Pitanje je, da li bi i u tom slučaju Sudetski Nijemci svejedno težih za Njemačkom i iskoristili svoj slobodmi položaj da joj se priključe: ali i tada, sigumo bi se to zbilo sa manje strahote i štete po Čehe od onoga što se ovako zbilo. A moglo se zbiti i obrnuto: da su Sudetski Nijemci mogli biti tako zadovoljni svojom slobodom i svojim ekonomskim stanjem, u sklopu Češkoslovačke Republike, da se je većina mogla izjaviti i da ne želi mijenjati svoje stanje. Nakon majske krize, ı sam G. Hitler je otvoreno kazao: »Nisu u pitanju toliko granice, koliko spoljna politika koju Češkoslovačka vodi!« Češkoslovačka je pak, kako znamo, vodila otvoremu i wpornu francusko-sovjetsku spoljnu politiku, zavaravajući sebe da brani slobodu i demokraciju, ı da će se sav demo'kratski Zapad latiti oružja u njezinu obranu. U stvari, veći dio simpatija sa Zapada za Češkoslovačku značio je opoziciju prema rasnoj politici G. Hitlera, pa su nedavni dramatski dogadjaji ubrzo wvjerili Čehoslovake, da ih je u nevolji prva napustila baš ona zemlja čiju su spoljnu politiku branili ı vodili. Ako danas nije sramota za demoikratsku Framcusku i Veliku Britaniju sporazumijevati se sa totalftarnim državama, kad im tako diktiraju njihovi marodni interesi. ne bi — u ovom svijetu kakav je — ni Češkoslovačka, ovako malena i izložena, počinila bila nikakvu izdaju da je, zbog svojih sopstvenih interesa, više vodila češkoslovačku a mamje francusko-sovjetsku spoljnu politiku.

Ovdje bi me koji čitalac mogao zapitati: »Zar ste Vi za njemačku prevlast nad Centralnom i Istočnom Evropom i — sljedstveno — mad Evropom i svijetom?« Kao privrženik i prijatelj demokracije i ravnopravnosti naroda — velikih ı malih, moćnih i nejakih, — nisam. Ali, u isti mah, kao trijezan posmatrač dogadjaja, vrlo dobro znam, da male zemlje nisu kadre spriječiti njemačku prevlast nad Centralnom i Istočnom Evropom i, sljedstveno, nad Evropom i svijetom: pa takova prevlast, ako Njemačka za njom ide,

348