Nova Evropa

Postoje, dakle, i ljadi kuliure: ljudi koji stvaraju ı obmavljaju život i sve što je pozilivno u njemu, ljudi pozitivni, ljudi stvaraoci, ljudi duha. Pogrješno bi bilo, medjutim, nazvati kulturnim ljudima sve takozvane »intelektualce«. Nigdje nisu razdaljine i razmaci tako česte i tako velike kao baš izmedju intelektualaca. Ljudi prividne kulture daleko su, vrlo daleko, od ljudi stvarne kulture. Zato je prava kultura, u avojoj suštini, protivna svakom, pa ma i formalnom, ujednačavanju i izjednačavanju lične vrijednosti ljudi, protivna прогедјепјиша 1 осјепата ртета =ујеdočbama i dekretima, nivelaciji i gradaciji s pomoću tituli i diplom4, s pomoću veza i vlasti, i s pomoću movca. Nikada svi ljudi nisu jednako vrijedili, i nikada neće svi jednako vrijediti kulturno, pogotovo ne intelektualci: ali svi ljudi, koji to hoće, imaju podjednako prava da se služe plodovima i tekovinama Kulture. Ima naime u ljudima i medju ljudima mnešto mnogo Yvrjedmije, mnogo trajnije, mmogo uzvišenije, nego što su moć 1 vlasi i sva materijalna blaga ovoga svijeta; i to nešto baš i čimi razliku medju njima, i čini ih više ili manje udaljenima od onoga što je i cjelini i pojedincima mnajdragocjenije, bili oni toga svjesni ili ne, od prave kulture. Jer ova nije preimučstvo ili privilegija intelektualaca i učenjaka; naprotiv, ona je često mogo bliža prostome narodu, koji se me odaje praznom nadmudyriyanju i bombastičnomni fraziranju, već mu je kultura potreba kao kvuh svagdašnji. Baš medju takozvanim »intelektualcima« i »nosiocima kulture« (»Kulturtršger«) ima ih sva sila koji cijelim svojim radom, cijelim svojini držanjem, i cijelim svojim bićem, djeluju negativno, ап кило. Oni me grade, nego ruše. A ako ı rade pozitivno. oni to čime samo sa svog uskog, ličnog gledišta: ılit, sa svog grupnog gledišta. kao kliik e.

Klike su oduvijek postojale. i svugdje, u svim epohama čovječanstva, u svim smjenama generacija i sistema, u svim razdobljimau istorije i kulture. One su postojale i vršile svoj »kulturni« zadatak, koristeći se poglavito bolesnim emanacijama ljudskoga duha ı zabludama vremena. Njih je bilo svakojakih, sitnih i krupnih, na svim područjima i u svim bojama, od čimovničkih stolica do fotelja ministarskih i akademičarskib, od zelenih kabinetskih stolova do zelenih poljani na kojima smrt kosi zaraćene protivnike. Pripadnici tih klika ubrajaju se često u najčasnije ı najkulturnije skupine ljudskoga društva. Taj duh — модић — klika i klikaštva zahvatio je odavna društveni život ljudi, pa ga podgriza i uništava:

66