Nova Evropa

Davno je dokazano maukom, da u današnjem svijetu nema »čiste rase&ć. Pa je zaista nevjerojatno, da veliki narodi ne bi imali učenjak4 i mislilaca koji ne bi mvidjeli apsurdnost »пашке« o superijornosti jedne rase nad drugom. Ali, i ne radi se tu o nauci i uvjerenju, već se hoće opravdati ilačenje i potiskivanje malih патода, makoliko oni imali prava па opstanak i makoliko bili inače kulturni. Jer, što vrijede norme i zakoni, društveni i državni, m sukobu sa brutalnom silom i nadmoćnošću? — Evo smo baš svjedoci, što vrijede demokratski izgradjene baltičke države i narodi Skandinavije kad im atavi dultimativne mzahtjeve olos od 12,000.000 vojnik4! Izgledalo bi kao da demokratizam gubi tle pod mogama, da je on — kako to hoće »autoritativno-desničarsko maziranje na svijet« — a priori jedna zabuna »naziranja ma svijet« uopće. Od buke vojnih marševa, bojnih tenkova, i gruvanja topova, пе čuje se, eto, pjesma žetelicć miti brušenje njihovih srpova! Odista, to su dva različita, skroz oprečna, maziranja ma Život i svijet. Da si uzmemo u pomoć starog Masarika, koji je rekao: »Demokratija nije samo državna forma, nije samo ono što je pisano u ustavima, — (demokratija je nazor na Život, koji se temelji ma vjeri m ljude i u ljudstvo; nema vjere bez ljubavi, i nema ljubavi bez vjere. Rekao sam jednom, da je demokratija diskusija; a prava je diskusija mogućna samo tamo gdje si ljudi uzajamno vjeruju i pošteno traže istinu. Demokratija, to je razgovor medju ravnima, razmišljanje slobodnih gradjani pred cjelokupmom. javnošću...« Demokratija je sloboda kritike i javne kontrole. Demokratija ne može zahvatiti korjena u narodu koji još nije prošao svoju duhovnu revoluciju; ona, kao princip slobode svih, ne znači amarhiju, jer u njoj svaki gradjanin kao ličnost respektira ličnost svoga sugradjanina. Demokratija seže u sve grane života, bilo privatnog bilo javnog: ona znači veliko razmišljanje svakog pojedinca o svojim pravima i dužnostima, prema sebi, prema susjedu, prema svom narodu, prema svojoj državi, i — napokon — prema čovječamstvu. Demokratizam mrzi svako nasilje, a naročito materijalne i fizičke prirode, što ipak ne znači da se on meće bramiti od nasilja, pa ma i topovima, ako treba braniti slobodu mišljenja i pravdu. Imali smo prilike vidjeti kako to čine narodi koji su sebe svjesni, i koji imaju mogućnosti da se brane. Ali se nameće putanje: što da rade mali narodi, kome da se priklone: a da li imaju uopće prava da se pitaju, što će i kuda će?

355