Nova Evropa

prisiljma, da napusti svoju klasnu intransigent mosh i svoj mepomirljivi klasmi stav u korist općih interesa zajednice. Godine 1932 izjavio je Gregor Štraser u Rajhstagu: »Bitno u današnjem razvoju jeste velika amtikapjtalistička čežnja, koja struji kroz naš marod, a ikoja je danas možda već obuhvatila, svjesno ili besvjesno, devedesetipet posto našega maroda«. Nema razloga posumnjati, da ista ta antikapitalistička čežnja struji i kroz ostale marode, kroz mjihove srednje slojeve, seljaštvo, proletarijat, i intelektualce: ali ta je čežnja bila zakočena imtransigeminim stavom radničke klase, koja se vještački izdvajala iz narodne cjelime i isticala svoju suprotnost prema svim narodnim slojevima. Surova stvarnost današnjice dovela je radničku klasu pred alternativu: ili da izolirana uzaludno troši svoje energije, ili da u zajednici sa narodom mobilizira sve snage protiv presizanja jednog ipreživjelog sistema. lako već u stanju rasula, kapitalizam 'je još uvijek dovoljno jak da produži vijek barbarizacije, ako mu se пе suproistave sve konstruktivne snage maroda.

U svojoj načelnoj raspravi o izgradnji njemačkog socijalizma daje u vezi s atentatom u Minhenu mnogo spominjani Oto Širaser (Otto Strasser) ovu karakterističnu konstataciju: »Trojstvo socijalizma, nacijonalizma, i pučkog idealizma, vidimo kao manifestaciju konzervatizma, u novom stadiju razvoja zapadnjačkog kulturnog ikruga«. On smatra konzervatizam ikao ipozitivan oblik naše društvenosti, i suprotstavlja ga liberalizmu današnjice, ili tačnije njegovim haotičnim ostacima, koji tu današnjicu uzemiruju; za njega, liberalizam sadrži trojstvo kapitalizma, individualizma, i materijalizma. U sferu liberalizma stavlja Štraser i marksizam, kao njegov izdanak. Slično nalazimo i kod drugih savremenih socijalista. Alko. se njihovo gledanje nastoji odrediti prema konkretnim pojavama današnjeg društva, naći ćemo da oni zastupaju otvorena amitikapjtalistička, štaviše i antiindustrijska, odredjenja: »Potrebno je, da se liberalno-kapitalističkom i liberalno-marksističkom idealu moderne mamutske fabrike i hipenprodukcije robe suprotstavi konzervativni ideal punog i slobodmog života. Zadaća će biti države, da stvori privredne i društvene oblike za ove zahtjeve. Time će doduše biti spojen izvjesni sumrak tehmike, ali konzervativno mišljenje to neće osjetiti kao nazadak. Već je vrijeme, da čovjek skrši tiraniju tehmike, tiraniju stroja, te tehniku ı stroj ponovno svede na ulogu sluge iz koje se oslobodila ma štetu čovjeka ...« Ove Štraserove tvrdnje o negativnoj ulozi tehnike nalazimo već kod Osvalda Špenglera, za

398