Nova Evropa

mali i veliki narodi — stoje pod udarcem najezde a žele da odbrane zadmje tragove slobode i Hiberalizma, — najuzvišenijeg duhovnog, moralnog. i političkog oblika, koji je Evropa uspjela izgraditi u svojim najslavnijim i majnaprednijim vjekovima.

Nije dakle čudnovato, da u ovome slomu svih vrijednosti, koje sačinjavaju bit i smisao Evrope, Hrišćanstvo iskrsava pred očima pojedinaca, pred očima njihovih središta i ishodišta, Pariza i Londona, Štokholma i Ženeve, Amsterdama i Rima, kao zadnja nada, sa velikim. perspektivama i mogućnostima. Cijela naša ličnost kao ljudi i pojedinaca stavljena je u pitanje. Pravo je postalo kaprisom sile. Apsolutni moral pretvorio se m cio niz životnih stilova koji se mijenjaju kao i moda. Ukus je postao žrtvom relativizma, legitimna vlast je roblje arbitrarne volje cezarizma. Mistika i mitosi ubili su i posljednje tragove mma i klasike: strast i barok srušili su mogućnost uspostavljanja svake geometrije i arhitekture. Iz te perspektive očaja i beznadnosti, bezvladja i apsolutizma, sudbina Hrišćanstva iskrsava kao jedna od najsvjetlijih nada koje mogu da obuzmu i pridignu čovjeka i cijelu njegovu moralnu i intelektualnu egzistenciju. Ovo raspoloženje Zapada, vezano uz sudbinu Hrišćansbva, može se danas sresti u svakoj ljudskoj svijesti, koja strepi pred udesom Evrope i pred mjezinom sutrašnjicom. Moralna i intelektualna reforma, koju je Renan predvidjao za Francusku poslije 1870, postaje danas aktuelnom za cijelu Evropu: hladni racijonalzam napušta smrznuta i obamrla srca, i velika nada radja se iz drame mašeg iragičnog ı sudbonosnog dualizma. Bog je postao čovjekom., da krvlju svojom otkupi malaksalost i lutanje naše ljudske svijesti. Kao da je stigao trenutak, da u ovoj velikoj ı krvavoj evropskoj moći, na ruševinama jedme od najsjajnijih civilizacija, začnemo novu madu u obtkupljenje a u probudjenje čovjeka i miegovih vrijednosti. Na tome putu, istine Sokrata, Isusa Hrista, Tome Alkvinskoga, Erazma Roterdamskoga, a tolikih drugih boraca za odbranu ljudske svijesti ı nezavisnost čovjekovu, ostaju vječnim ipu-

· tokazom i jedinim svjetlom na Despuću i na raskrsnici današnjeg ljudskog lutanja.

Bogdan Radica.

385