Nova Evropa

monografiju o Geteu, zatim sjajan izbor iz Geteovih lirskih pjesama, u talijanskom prevodu samog Kročea. Kročeov je prijevod elegantan, utančan, srastao sa bredmetom. Pored Vika, Gete je jedan od najintimnijih i stalnih рта аса Kročeova intelektualnog i književnog života. Ovom novom izdanju Getea dodati su i mnogi novi Kročeovi eseji O Geteu. — Konačno, Benedeto Kroče objavio je i peti svezak svojih prikaza i eseja iz nove talijanske knji ževnosti: »La Letteratura della Nuova Ita lia« (1939), koji svezak obuhvata lica iz predratne Italije, koje imaju vrijednost lokalnog i nacijonalnog karaktera za falijansku kulturu. Tu treba ubrojati i Kročeovu monograTiju o Mihajlu Marulu Parkanijoti (Michele Marullo Tarcaniota«, 1938), koji ima veze s nama, sa Dubrovnikom, te o kojoj i naša književna istorijografija mora Đovesti računa. |

Talijanska kultura na području filozofije još je uvijek daleko aktivnija od lijepe književnosti; generacija koja dolazi poslije Kročea, a koja se u mnogom sukobljava sa Kročeom i njegovom mišlju, dala je u toku posljednjih 'Sodina nekoliko karakterističnih djela. Tu je u prvome redu najistaknutiji protivnik Kročeove misli, Adriano Tilger, koji je objavio nekoliko: hovih pamflet4 protiv istoricizma 'Benedeta Kročea, naročito protiv njegova najnovijeg shyatanja istorije: on smatra da se istoricizam preživio, te đa че Као filozofški sistem u nemogućnosti da shvati savTemene tendencije čovječanstva, koje su neprestano u pokretu. U dvije knjige (»Filosofia delle Morali«, i »Moralita«, 3937/1938) iznio je Tilger svoje poglede na život i na čovjeka. Obe ove knjige živo su pozdravljene u Italiji, kao priloč originalne misli savremene Italije; ali se nama čini, da one ukazuju na bespuće u kome se nalazi talijanska misao poslije Ktočea. Još se bolje ogleda svjedočanstvo ovakoga istanja u jednoj antologiji posljeratnih talijanskih filozof4. koju je sastavio upravo sam Tilger: »Antologia dei Filosofi Italiani del Đopo.guevrrać (1939), ге а čijem predgovoru urednik iznosi ponovo svoje poglede na smisao posljeratne talijanske misli, za koju kaže da sč sasvim otcijepila od Kročea i od Gjentila, kao misao isključivo protiv-istoricistička i protiv-hegolovska; njezina suština