Nova Evropa

kompromituje i podnosi... Medjunarodna diplomacija — teren na kojemu padanje jednog lista uzrokuje zemljotres; ovdje pak puca zemlja, a da ni list ne padne s grane!...

Pred bečkim porotnicima nije stajalo pedeset srpsko-hrvatskih tužilaca od kojih je svaki glavom, čašću, i uljudjenošću nadmoćan prosjeku onoga što se u njemačkoj Austriji pravi važnim; čitav jedan narod, kojega desetljećima muče, a on ipak neće da učini svojoj vladi tu uslugu da počini veleizdaju, stajao je pred bečkim porotnicima ... Na optuženičkoj klupi ne sjedi ministarski zavodnik jedne učenjačke nevinosti. Na optuženičkoj klupi ne sjede odgovorni, koji su sazdali skupocjen ratni plan na skupim krivotvorinama, nego odgovorni redakcijski sluga jednih novina, koje su zanemarile dužnu pažnju. Kad ne bi uz nješča gospodin Fridjung predstavljao svjetsko-istorijski momenat, a bečki porotnici svjetsko sudište, bio bi to svirep kontrast odgovornosti. Gospodin Predsjednik Senata ima tčšku zadaću. Jer ovdje se ne radi o tome, da jedan razbojnik-ubica bude osudjen, nego da Srbi budu demaskirani kao razbojnici-ubice. Treba da im se dokažu svi delikti, osim jednoga: da su oni falzifikatori dokumenata. Da teške rabote! Kako da se postupa sa srpskim svjedocima, kojima se grozilo i koje se strašilo, prije nego što su došli u Beč, a oni su ipak došli, pa se čak krivo ne zaklinju? Ako ne mogu odoljeti da istinu kažu nešto glasnije nego što treba, onda se izdiru na njih: »Umjerite se!... Stojte mirno... Mi smo, u Beču!l...« (Ako to nisu već otprije znali, sad vjeruju u to.) Da teške rabote! Sud sebi pomaže time Što neumorno nastoji da potkrijepi sumnju hrvatske veleizdaje dokazom, da se Srbija nalazila u ratnoj pripravnosti. Prave bombe bile su napunjene lažnim dokumentima; i tako se pokušava skrenuti pažnja od lažnih dokumenata na prave bombe. Srpski načelnik, čije jednostavno kazivanje u jedan mah uništava sve izlike krasnorječivog раtrijotizma jednog austrijskog istoričara, biva pitanjima oprezno pritiješnjen do ivice zvanične tajne, da bi gospoda dimnjičari na porotničkoj klupi mogli reći »aha!« i dobili dojam, da neće da kaže što ne mora da kaže. Da je Srbija bila protiv Austrije, bar to hoće da čuju od njega, kad se već po nesreći morao zakleti, da su dokumenti bili krivotvoreni. A Predsjedatelj jedva čujno zabašuruje iskaze, koji telegrafskim putem posvjedočavaju, da nikad nisu dolazili novci iz Srbije u Austriju za veleizdajnike, ali utoliko više iz Austrije u Srbiju za falzifikatore isprava, i da su ovi za izbačenu sumu i suviše olako uzimali stvar... Novinarskim beštijama, čije hranjenje staje više od šake Екипа, koliko je jedan sveznadar imputirao Supilu, dopušteno je da zaurliču: »Danas je u sudnici slomljena kičma zastupniku Supilu«... Mnogo ih ima u bečkoj publicistici kojima još nije u sudnici slomljena kičma, ili koji su toj pogibli izbjegli samo stoga što je nikad nisu ni imali. A tok procesa.je dokazao, da gospodinu Supilu još uvijek nije potrebno da ga хабјапе ч »Копкогаји«“)...

*) Bečko društvo novinara, o kome je Kraus često pisao prezrivo

satirički.

116

и