Nova Evropa

nju onih koji danas vode srbijanske stranke, ili delove stranaka, uz pristanak i pod uticajem znatnog dela beogradske inteligencije — i beogradske čaršije —, treba tražiti više u nekom nacijonalnom razdraženju, upravo u jednom psihološkom raspoloženju koje je prilično složeno, te na kojem vredi malo se zadržati. Polaznu tačku — po našem mišljenju — treba tražiti u tome, što su svi oni doduše hteli sporazum, i iskreno radili na njemu, u teoriji, dok su mislili da će se on ostvariti pod njihovim uticajem i njihovim nadzorom, verujući da se tako neće ići predaleko — u korist HrvatA4! Sad medjutim boje se i veruju, da bi ovakav sporazum, bez njihova učešća u njegovu izvodjenju, mogao biti opasan za Srbe, i naročito za Srbe u Srbiji. Jer, ako se već moralo popustiti Hrvatima u užem smislu i dati im neka prava i izvesnu ravnopravnost, trebalo bi to ograničiti na što užu. teritoriju i ma što manje kompetencije; a DOogotovo nedopustiti da se, uz Hrvatsku, i drugi elementi eman· cipuju i otmu ispod nadzora i pokroviteljstva srbijanske politike i beogradske čaršije. Ostalo je dakle da se pozove u pomoć okolnost, što se većina naroda van Srbije i van Hrvatske naziva »Srbima«, pa ih pozvati »na okupl!« — »Na okup«, — protivu koga? Ko je taj koji ugrožava Srbe u ovoj državi, te zbog koga, ili protivu koga, oni treba da budu na okupu? Prividno, to izgleda nelogčično; apsurdno je — tako se čini — pozivati na okup Srbe protivu Hrvat4, kad su se Hrvati okupili bili baš protivu Srb4, te kad je to pitanje Hrvatsko Pitanje — s pristankom ı s pomoću Srbš4 rešeno i skinuto s dnevnoga reda. Medjutim, to samo tako izgleda; u stvari, to nisu Srbi koji zovu Srbe na okup (protivu Hrvata), nego su to Srbijanci koji zovu Srbe na okup, i to oni Srbijanci koji su Jugoslaviju smatrali uvećanom Srbijom, te koji sad strahuju da bi im — uz Hrvatsku i sa Hrvatima moglo još što izmakmuti ispod vlasti. Tako gledana, stvar postaje logična, i lozinka »Srbi na okup!« nije više apsurdna.

Jer, politički, prema onom kako. stoje prilike u Jugoslaviji, upravo od Ujedinjenja naovamo, i ne postavlja se pitanje: Srbi i Hrvati, već: Srbijanci i Prečani (još tačnije: Beogradska Čaršija i Zagreb). Da ne idemo daleko, zar se stranka Samostalnih Demokrat4 (t. zv. »pribićevićevci«), koja se — kako je poznato — poodavna izdvojila iz Demokratske Stranke, da stupi u koaliciju sa »mačkovcima«

132