Nova Evropa

Нова Европа

Књига ХХХШ. Број 8. _ " 26. августа 1940

O novom miru ı novom čoveku.

Evropa se davi u lokvama vlastite krvi, nezasitno ždrijelo ratnoga moloha proždire njezinu najbolju djecu; ona krši ruke nad garištem svoga doma i nemoćna gleda kako se ruše vrednosti savremene kulture i civilizacije, oko kojih su se minula pokoljenja toliko znojila i patila... U prah i pepeo pretvaraju se tekovine znanosti i umjetnosti, Što ih Je namrlo čitavo čovJečanstvo, najsvjetliji njegovi umovi i najpožrtvovniji njegovi trudbenici. Umjesto pokliča uz rad i vedrog odmora čuju se zaglušni bubnjevi i bojne trublje, · lomljava oružja, vapaj utopljenik4 i lelek ranjenih, kuknjava udovic3 i plač siročadi... Čovjek, ta »kruna stvorova«, preko same jedne noći — po nekoj magičnoj formuli — pretvara sec u najkrvoločniju zvijer bez uma i Srca, koja će da satre i opustoši sve darove zemlje, da zakolje sve što živi, pa i svoga brata, svoga srodnika, ako mu je označen dušmaninom ma mu ovaj ne bio ni kriv ni dužan!... U prestravljenom oku živih, u staklenoj zjenici mrtvih, na pomodrelim usnama i mlada i stara i umna i luda, visi, zjapi, jedno strašno 1 jezovito pitanje: čemu sve to?

Ponekad nam se nameće pomisao: da li nije sve ovo što se oko nas u krvavom vrtlogu zbiva samo neki ružan san, trenutačna mahnitost, koja je zahvatila tek ovaj mali dio svijeta i čovječjeg roda, dok je onaj drugi, veći, lišen svih tih patnja i nevolja? Ali ne, nažalost, ne, jer ako zaronimo pogledom do najmračnijih davnina povijesti — čak onamo odakle nam nejasan spomen donose rijetke krhotine iskopin4, povijene mumije i fragmenti fosila, — naići ćemo, da to medjusobno klanje započinje već u fabuli Adamove djece, i da čitavu istoriju sačinjava tek jedan nepregledan niz zločinstava, pljačke, i uzajamnog istrebljivanja, štaviše da svaki

225