Nova Evropa

kasnije, kad: čovjek poodraste i zadje u kompliciranu mašineriju društvenog interesnog poretka, pa bude od svojih starijih inficiran, upozoren na »opravdanost« svih zakorovljenih anomalija, istom tada započinje da se produbljuje jaz izmedju njega i ostalih srodnika, jaz kojim prije ili docnije poteče rijeka krvi i najdragocjenijih sokova, kao да su oduvijek pripadali sasvim protivnim carstvima Života...

Prema tomu, ako igdje treba tražiti i otkriti mikrob mijazmičke bolesti rata — što nad nama prijeteći visi od prvog ljuljanja kolijevke do posljednjeg zahvata lopate —, onda sigurno u pogrešnom socijalnom sklopu, a ne u nekom mističnom usudovu odredjenju, Jer ako se čitava gradjevina našeg poretka danas ljulja od temelja do krova, koji је logičniji zaključak nego li taj, da je u samom njezinu sklopu — ili, još tačnije, u kalkulacijama njezine konstrukcije nešto propušteno, nešto trulo i podrovano, a ne u pojedinim elementima od kojih je sazdana!...

Pokušamo li u nekoliko termin4 sabrati sve one moralne i materijalne norme na kojima se zasniva i život pojedinca i onaj skupine, lako ih možemo sažeti u same tri riječi: zakon o samoodržanju, zakon o produženju vrsfe, i metafizički odnos nas prema vječnosti, t. J. zakon morala; ili, Još kraće: želudac, seks, religija! U tom uskom okviru odvija se — bez razlike spola, roda, i vrste, — cjelokupan život na ovoj zemlji. Ispravna primjena ovih osnovnih pobuda u našem biću, kao i skladna njihova koordinacija, očituje se ili u miru i harmoniji, ili — u obrnutom slučaju u nemiru i sukobima, bilo to unutarnjim ili vanjskim. Na to upiru prstom svi svijetli umovi, svi moralisti, svi SOCijOlozi, svi biolozi, bez razlike. Bacimo li ma i letimičan pogled na te glavne stupove društvene strukture, u njima ćemo naići na sijaset rascjep4 i pukotin4 iz kojih nam prijeti neminovno rušenje čitave zgrade, bilo to danas ili sutra. O tome nas mogu uvjeriti samih par refleksija.

Samoodržanje. Posluže li nam kao polazne tačke najelementarnija načela društvenog prosperiteta (da su sva zemaljska blaga namijenjena bez izuzetka svim učesnicima na gozbi života; da Je svaki pojedinac dužan doprinositi na tu zajedničku trpezu prema svojim sposobnostima, kako bi se punim pravom sa nje mo9ao poslužiti prema svojim po-

228