Nova Evropa

nalaze se u rukama pojedinih vodj4, nego u nekim drugim, nedokučivim izvorima, iz kojih navire cjelokupan život u vasıJoni, bez razlike na veličinu, oblik, i boju. I zar ta analogija da nam ne posluži kao utJešljiva spoznaja u ovim danima bijede, kad svi već skoro malaksasmo pred rastvorenim ždrijelom ratne beštije, koja pokušava da ubije u nama vjeru u vlastite snage i nadu u svanuće onih boljih i srećnijih dan4, za koje je vrijedno da se poživi i da se izdrži do kraja.

Ali, kad nam — sticajem najnevjerojatnijih okolnosti i ne bi prijetila toliko životna opasnost, koliko. gubitak našeg rasnog obilježja, nacijonalnog karaktera, plemenskih odlika i ličnih osobin4, još uvijek nema mjesta za strah i potištenost. Podjemo li naime s one najuvjerljivije pretpostavke: da se je savkolik život na zemlji razvio iz jedne prvobitne i bezoblične ćelije, što opažamo danas? — U sama dva carstva, u organskom i anorSanskom, na stotine rodova, tisuće vrstA4, milijoni sorata, milijarde hibridA4, skupin4, familij4, varijanata, i izuzetaka, koji se — već ı za površno gledanje — posve izrazito razlikuju jedni od drugih! Ni traga nekoj šabloni, unifikaciji i tipiziranju, nego naprotiv: posvuda neobuzdana tendencija za što brojnijim modalitetima i nijansiranjem. Iz tog neiscrpnog uferusa prirode radiaju se kroz eone vremena sve novija i novija bića, novi oblici i novo orudje, da bi se postigla neka rasipna i skoro mahnita šarolikost, heterogenija, i polimorfnost. Nije pred nama pitanje, zašto Je tome tako i kojoJ to svrsi teži, Jer mu vjerojatno i ne bismo pronašli smisao, nego naprotiv sama činjenica koja nam dokazuje neophodnost raznovrsnih individualiteta i njihovu svrsishodnost u prirodi, nesamo kod mrtvih minerala, kod nesvjesnog bilja i nižih organizama, odnosno ŽivOtinja, već dosljedno i kod svjesnog čovjeka, tog — nazovimo Sa tako — najizrazitijeg odraza same prirode.

Po toj analogiji, na krivom su putu oni reformatori društva, koji pošto-poto hoće da na jedan jedinstven kalup nategnu sve ljude, sve skupine, i čitave narode. Takva misao protivi se najosnovnijim intencijama baš one providnosti čijim se »poslanicima« oni smatraju. U protivnom slučaju, davno bi se već ona sama pobrinula bila da sve svoje tipove prekroji na nekoliko njih, ako ne — u konzekvenciji — i na jedan jedini!... Ovakve refleksije mogle bi nas dovesti ı

82