Nova Evropa

na pomisao, kako cijeli ovaj materijalni svijet oko: nas i nije možda ništa drugo do objektivacija nekih metafizičkih htijenja i zbivanja, gdje bi se samo blagim uticajem na unutarnje uzroke moglo djelovati i na spoljne posljedice, a nikako obratno... Sljedstveno tome, postaje izlišna svaka današnja naša strepnja pred eventualnim gubitkom onih naših specifičnih svojstava kojima se razlikuje čovjek od čovjeka, pleme od plemena, narod od naroda. Jer, ako je opravdana želja zajednice, da iz svakog pojedinca istisne maksimum produkcije, i ako je — s druge strane — opravdana 1 želja pojedinaca, da pritom budu usko povezani sa životom, ili, drugim riječima, mirni i zadovoljni u tom kolektivnom ele: mentu, onda se ni Jedno ni drugo ne d4 postići ako se kod njih ne respektiraju i do punog izražaja ne razviju sve njihove posebne odlike, nadarenosti i urodjena nagnuća, respektivno, ako se ne poštuje čovječji individualitet.·

Iz navedenoga, šta slijedi? Možda ćemo najbolji odgoVor na OVO pitanje dati ako potražimo pravi smisao onih značajnih riječi Maksima Gorkog: »Čvrsto sam uvjeren, da će konačno svijet ipak uvidjeti, da je svetinja nad svetinjama — čovjek«. A dotle, izdržati!...

Mario Mafteljan.

Интелектуални пролетаријат као емиграција.

Кадгод се ствара — или преображава — неки државно“ праван поредак, заостаје увијек непрерађен талог који новостворена организација није могла да асимилира. Тај одбачени талог, то је емиграција. За државу, односно за неки сталан политички поредак, емиграција не може постојати друкчије него као политички проблем. Зато је генетички свака емиграција политичка. Али будући да је она талог хетероген политичкој организацији, њезин непрерађени остатак, не можемо је квалитативно одредити, у њезиној суштини, никад с искључиво политичког становишта. Тим самим што постаје емиграцијом, она престаје бити искљу“ чиво политички проблем и постаје социјалним проблемом, проблемом за себе. То се очитује већ у познатој појави,

83