Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : IV. Debata u pojedinostima o nacrtu Ustava i o amandmanima

Stenografske beleške

99

količina zemlje neće biti ni deljena ni otudjena. Ako toga nema u Ustavu, zakon to opet može odrediti; a ako toga ima u Ustavu opet zakon to može odrediti. Dakle taj stav faktički ne znači ništa. Prema tome, ja se pridružujem predlogu g. Ministra za Konstituantu i zato sam da se on primi. Što se tiče ovoga novog predloga da se propiše u Ustavu ovo: da zakon ima da utvrdi najveću količinu zemlje koju jedan posednik može imati, da se utvrdi maksimalna granica poseda za zemljište. Gospodo, opet ja posmatram ovo pitanje kao pravnik, a ne kao političar. Ako to ne unesemo u Ustav, može li zakonodavac to da uradi. Može da uradi ako jedno zakonodavno telo ima takvu skupštinsku većinu koja smatra da posed na zemljište valja ograničiti. Ako se pak želi da to ipak udje u Ustav, to znači da je jedna obveza koju zakonodavna vlast ima da izvrši i da ona izvodjenjem Ustava to ima da donese. Ali dolazi pitanje granice toga maksimuma. Ako postavite veliki maksimum, onda cela odredba postaje bez predmetna. Ili ako dobijete jednu Skupštinu koja želi iz razloga, koje ja ovde neću da pominjem, da sačuva velike posede, ona može da postavi maksimum od 2000 hektara, i tek onda s time niste ništa učinili. Sva je stvar u granici, a mi u Ustavu tu granicu ne možemo da odredimo, jer nemamo merila za to. Evo ja sam protiv velikih poseda, ali gde ću da nadjem granicu. Stoga smatram da ovakovu formulu na ovome mestu ne postavljamo i da ovim načinom to pitanje ne rešavamo. To je samo blef i bacanje prašine u oči svetu, da misli da je rešeno pitanje velike svojine. Ja bih razumeo da se kaže, maksimum je 100 hektara, pa onda da diskutujemo, no ne razumem ovakovu formulu. Ako bude većina za to, ja ću da je primim, no ona ne znači ništa. Potpredsednik Juraj Demetrović: Reč ima g. Djonović. Jovan Djonović: Ja se s ovim izlaganjem g. Markoviča ne slažem i evo zašto: Čim se govori o ograničenju velike svojine, znači da ima jedan tok ideja, koji ide za tim, da se zaista ograniči stvaranje velikih poseda na selu u budućnosti. Stoga ne mogn da predpostavim da će doći druga Skupština, koja ne će ući u duh naših ideja, kako reče g. Markovič i odrediti, n. pr. 2000 hektara kao granicu za veliki posed! Kretanje ideje ide tamo, da se ograniči veliki posed i svi koji dodju iza nas moraju voditi računa o tome. Ja mislim stoga, da treba reći, da će se zakonom utvrditi maksimum zemljišnog poseda na selu. To neće biti i nije nikakav blef, kao što je kazao g. Markovič, nego mi ovim kažemo zakonodavcu da se u budućnosti ima da rukovodi sa osećanjima, koja su i nas rukovodila, a to je da se stvaranje velikih poseda na selu ograniči. Zato nalazim da jedna takva odredba ima mesta da dodje ovde. Ja bih razumeo da je neko drugi branio stvaranje velikih poseda na selu, ali ne razumem g. Markoviča i g. Vujičiča. Ima ovde ljudi koji imaju svojih interesa da se veliki posedi ne ograničavaju. (Markovič: Valjda ja nisam taj ?) Ja sam kazao da vas g. Markoviču i g. Vujičiča ne mogu da razumem, jer ih vi nemate, pa s toga nemate ni računa da ovo branite! Ja znam da ih ima, koji imaju računa zato, stoga, što su ti ljudi kupili, posle oslobodjenja, spahiluke u Makedoniji. A ima ih i u Srbiji, koji su kupili po pet do šest stotina hektara zemlje, dok u kući nemaju više od 5 do 6 duša. Prema tome to nisu zadruge. Ja bih kažem razumeo te ljude da brane princip neograničenja velikih poseda, ali g. Markoviča i Vujičiča ne mogu da razumem kad stoje na tome gledištu.

Uopšte, nema smisla da se akumuliše zemlja na selu, to vi svi valja da osećate. Jer gospodo, ako ne unesemo jednu takovu odredbu u Ustav, onda znači, da mi ostavljamo otvorena vrata ljudima, novčano jakima kapitalistima, da ih tako nazovemo da mogu kupovati zemlju na selu i tako stvarati nove latifundije. Ako ne ograničimo maksimalni posed mi nećemo na taj način, rešiti agrarni problem, ne taj problem ćemo zatvoriti, nego ćemo ga stalno držati otvorenim, jer će kapitalisti moći doći na selo i stvarati velike posede. Ova odredba znači, da kapitalisti ne mogu doći na selo i uzimati od seljaka zemlju. Problem ne može biti rešen na taj način, da se utvrdi samo minimum, ako se istodobno ne utvrdi i maksimum poseda. Zašto to gospodo? Za to, što je u našoj zemlji, a naročito u Srbiji, najvećim delom srednji posed. Ako dozvolite, gospodo, da kapitalizam udje na selo, onda dotle, dok se srednji posedi ne naprave malima, mogu se stvarati latifundije. Vi morate, gospodo, kazati, da će se zakonom fiksirati maksimum, preko kojega neće porasti posed na selu. Što kaže gospodin Vujičič, da ćemo na taj način sprečiti razvijanje zadruga, to ne stoji. Sto hektara ili dvesta hektara, to nije veliki posed. Nama je stalo do toga, da sprečimo da kapitalisti ne dodju na selo, i ne uzimaju od seljaka zemlju, da se ne bi selo pauperiziralo. Radi toga sam ja za to, gospodo, da se unese odredba, da će se zakonom utvrditi, a to je, da ostavimo zakonodavcu, da utvrdi maksimalni posed zemljišta prema broju članova familije, prema zadrugama u opšte, prema mesnim okolnostima. Ali isto tako smatram da je potrebno, da ostane da se obezbedi i jedan minimum zemlje, koji je potreban jednoj porodici, a to je, da se ne može otudjiti. Vi znate, gospodo, da naš seljak često puta lakomisleno upravlja svojim imanjem i da dovode svoju familiju do toga, da se pauperizuje. Radi toga ja bih hteo da mi zaštitimo seljačke porodice od lošega rukovanja imanjem njihovih šefova, što znači da se seljačkoj porodici osigura jedan potreban minimum zemlje, koji se ne može prodati. Odredbu o cepanju i delenju možete ispustiti, ali minimum, koji ne treba da se otudji, treba da se zaštiti zakonom, a to je da ostane odredba o tome čl. 43. Ako to učinimo, gospodo, mislim, da će mo učiniti jedan dobar posao. Ako to rečemo Ustavom, to ne će biti nikakav blef, kao što kaže gospodin dr. Laza Markovič, nego će to biti jedna korisna stvar, koju će kasnije zakonodavac imati da izvrši. Potpredsednik Juraj Demetrović: Ima reč gospodin Milojković. Života Milojković: Gospodo, pre svega je važno konstatovati, da se niti ustavom niti zakonom može sprečiti razvitak, koji se vrši u poljoprivrednoj proizvodnji. Mi smo u Srbiji ranije imali zakon, koji je garantovao da se seljaku ne može otudjiti pet lanaca zemlje s plugom i volovima. Ali se u praksi pokazalo, da se taj zakon ne može da izvodi, jer su potrebe Seljakove bile takve, da je on nalazio razne forme, po kojima je bio u stanju da otudji zemlju, koju mu je zakon štitio. Kad je reč o ovome što se sada predlaže, potrebno je konstatovati princip koji treba da se provede u redakciji ovoga člana čija se izmena traži. Ovde se veli: „Zakonom će se utvrditi slučajevi u kojima će se odrediti najveća površina zemlje," dokle se traži da se ona prvobitna redakcija, gde se veli, „da se, najmanja površina zemlje izostavi", zato je potrebno utvrditi jedan princip. Ali taj princip ovde nije pomenut. Ja sam pristalica toga gledišta, da treba odrediti maksimum veličine zemljišta koji jedan sopstvenik treba da ima. Ali po kome principu taj maksimum treba odrediti? Ja 13*