Архив УНС — Листови странака

"Jedna od grešaka SKH bila je potiskivanje samoupravljanja koje se upravo probija u čitavom razvijenom kapitalističkom svetu." Blago kapitalizmu. PARTUSKA SVOJINA Konvertibilni dinar dirnuo je u prvu svetinju sodjalizma - društvenu svojinu. Novokomponovani marksisti plaše radnike novim eksploatatorima. (Kao da do sada sa platama u iznosu od nekoliko stotina maraka nisu bili eksploatisani.) Pri tom prećutkuju da nije postojala nikakva društvena, već partijska svojina. Partija je bila (i sada je) vlasnik svega postojećeg. Ne samo u privredi. Ona nije određivala samo komesare (direktore) koji će upravljati preduzećima, već je, preko partijskih organizacija u tim istim preduzećima obezbeđivala kontrolu tih komesara. Ako bi se oni osilili, proglašavala ih je menadžerima i smenjivala. Partija je odlučivala šta će i gde graditi. Šta će ko i od koga kupovati. I pošto. Preko svojih komesara u bankama usmeravala je razvoj. Tako je preko ekonomskog monopola, uspevala da sačuva i političkt monopol. Samo u jeđnom slučaju Partija je poricala da je titular preduzeća: ako bi ono propalo. Thda bi se lako odricala svoga komesara, ali bez posledica po njega. Da bi mogla da vlada, Partija je morala da iskrivi sve realne mere tako da se nikada nije mogao izračunati njen učinak. IskrivIjavanjem realnog kursa dinara, na primer, Partija je onemogućavala svako upoređivanje sa svetom. I što je kurs dinara bio nerealniji, Partija je u zemiji bila lepša. Nerealnim kamatama, Partija je svaki promašaj mogla da proglasi kao uspeh. I što su objektivne mere bile nerealnije, vlast Partije bila je realnija. Konvertibilni dinar kao objektivna mera, traži i ekonomsku odgovomost koje, opet, nema bez tonkretnog titulara svojine. Zato je "društvena svojina" i bila prva svetinja sodjalizma. U situaciji kada je samo vlast realna, Магko Bulc, predseđnik Privredne komore Slovenije (ekonomskog štaba sve republike), mogao je da odluči šta se sve Sloveniji isplati, a šta пе i da onda u feđeraciji isposluje uslove koji bi njegovu proizvoljnost učinili rentabilnom. Kao što je Stanko Radmilović svojom ekonomskom teorijom "nekreditne monetizacije" mogao svakom preduzeću da obezbedi onoliko sredstava koliko hoće. (Suština ove teorije sastoji se u sleđećem: čim jedno preduzeće proizvede robu, proizvelo je i novac u iznosu za koje ono smatra da ta roba vredi, bez obzira па to može li je po tome i prodati.) Jakov Sirotković je, bez zazora, tvrdio đa su kapitalisti krivi za slom samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji zato što traže đa im se vrate pare. Kada je ponestao tuđi novac i kada je inflacija zapretila građanskim ratom, pozvan je iz Amerike Džefri Saks da napravi program ekonomske stabilizacije. Sačinio ga je na jednom listu papira па kome je, pod jedan, pisalo da se iz krize ne može izaći bez konvertibilnog novca. Uz lomove, naravno. I to one lomove koji podrazumevaju razvlašćivanje političkog i ekonomskog monopola. Posle dva i po meseca "vladavine" konvertibilnog dinara, izgleda da je on isto onoliko slabačak koliko su slabački i svi oni koji ga podržavaju; zemljoradnici, vlasnici uslužnih i zanatskih radnji, te vlasnici malih preduzeća. Od svih njih zajedno jači je jeđan velikt štrajk koga će organizovati partijci. U Rakovici, na primer.

Šćepan Rabrenović

POLITIČKA SVIJEST (DUH)

Ideju i naslov ovog članka na neki način posuđujem od medicinskog sociologa Eliota Freidsona. U svojoj knjizi Profession of Medicine (Medicinska profesija) on analizira nešto što naziva "klinička svijest" ili "klinički mentalitet". Pokušava zapravo ođgovoriti na retoričko pitanje: da li se "pogled na svijet", tj. vrijednosti sustav i način razmišljanja i ponašanja, liječnika praktičara-kliničara razlikuje od "pogleda na svijet" znanstvenika? Na tragu iste ideje kreće se i knjiga Czelsawa Milosza Zarobljeni um, pri čemu on pokušava objasniti"... kako radi misao čovjeka (intelektualca) u narodnim demokracijama"; u političkim režimima u kojima je svaka misao pod prismotrom i sumnjom - političkom, policijskom, ideološkom i dr. Slična je svrha i ovog članka; njime pokušavam odgovoriti na retoričko pitanje; u čemu se sastoji razlika između "pogleda na svijet" političara i znanstvenika? Još konkretnije, da li svaki znanstvenik može ili mora biti dobar političar? Pošto nije svejedno o kakvom je političaru riječ - da li o onom koji djeluje u autoritarnom, jednopartijskom i monističkom "okruženju", ili onom koji radi u uvjetima političke konkurencije i đemokratske kontrole njegova posla - ponešto ću kazati i o toj razlici. Vratimo se začas na početak, na Freidsonovu teorijsku analizu "kliničke svijesti". Sažimajući njegovu raspravu na konačne zaključke, dolazimo do slijedećeg: Liječnik praktičar-kliničar na svoj posao pa i na svijet oko sebe gleda drukčije negoli teoretičar ili istraživač. Pr\>o: cilj liječnikova rada nije znanje, već akcija. On пе teži otkrivanju novih znanstvenih spoznaja, metoda, teorija i teorijskih hipoteza, već rješavanju vrlo konkretnih životnih problema vlastitih pacijenata. A svako rješenje zdravstvenih problema traži akciju: donošenje odluke o đijagnozi i liječenju (hirurškoj intervenciji, upotrebi Ijekova i sl). Drugo: pošto liječnik mora donositi odluke i djelovati čak i ocda kad osobno (ili medicina) ne raspolaže s dovoljno informacija i znanja, on mora vjerovati u ono što čini. Мога vjerovati da njegova akcija koristi (ili barem ne šteti) pacijentu. Treće: tokom vremena liječnikpraktičar postaje kruti pragmatičar, koji sve manje vjeruje "knjiškom znanju" i teoriji, a sve više neposrednom, vlastitom kliničkom iskustvu. Freidson svoju analizu "kliničke svijesti" zaključuje slijedećim riječima; "U svojoj predanosti akciji, svojoj vjeri, svom pragmatizmu, svom subjektivizmu i naglašavanju neodređenosti (posljedica akcije - liječenja), liječnik praktičar je potpuno različit od znanstvenika. Onaj pojedinac čiji rad zahtjeva rješavanje konkretnih problema (slučajeva) naprosto ne može imati isti okvir svijesti kao učenjak ili znanstvenik; on ne može suspendirati akciju u nedostatku nepobitnog dokaza. Ili sumnjati u sebe, svoje iskustvo, svoj rad i njegove rezultate. Pošto se bavi pojeđinačnim slučajevima, on se ne može oslanjati samo na zakone vjerojatnosti ili na opće koncepte i načela. Mora se osloniti na vlastiti razum. Po prirodi svog posla, kliničar preuzima na sebe odgovornost za svaku konkretnu akciju i pošto to čini, on se mora pouzdati u svoje konkretno kliničko iskustvo." Sve ono što vrijedi za "kiiničku svijest" i liječnike, vrijedi, gotovo bez ostatka, i za "političku svijcst" i političare. Dakako, uz pretpostavku da je riječ o profesionalnoj politici koja je podložna javnoj kontroli i kritici. Ђ činjenice svijestan je i sam Freiđson te povlači izravne paralele između poslova političara, menadžera i liječnika.

Njihov posao, kaže Freidson, uključuje odgovomost i rizik (ulozi se donekle razlikuju, ali su uvijek veliki: novac kod poduzetnika, ugled kod političara život i zdravlje pacijenta, te ugledi status kod liječnika) te se među takvim profesijama vremenom rađa osječaj "paranoidne superioraosti" u odnosu na Ijude koji su daleko od stvarnosti, tj., "kabinetske intelektualce", "knjiške moljce" ili "laboratorijske štakore", tj. "čiste" i "nezavisne" znanstvenike. Sve u svemu, političar i "politička svijest" sasvim se razlikuju od znanstvenika i "znanstvene svijesti". Uspjeh u znanstvenom ili bilo kojem intelektualnom poslu ne predstavlja stoga nikakvu garanciju za uspješno obavljanje državnih, upravnih i/Ш političkih poslova. Posebno ne u uvjetima suvremene, visoko profesionalizirane i specijalizirane politike. Тћ je konstatacija vr!o važna za našu današnju situaciju, pošto su stranački pravci i vođstva opozicionih stranaka (u Sloveniji, Srbiji, Hrvatskoj i drugdje) u pravilu sastavljeni od znanstvenika i intelektualaca. U klasičnoj boljševičkoj "političkoj" praksi, koja je svedena na stalnu "analizu naše idejne fronte", tj. zdravorazumsko naklapanje "naših drugova" o revoluciji, klasnoj borbi, opredelenjima, neprijateljima i sličnirn stvarima, čak i neuspješan i loš intelektualac mogao je biti odličan "političar". U novim uvjetima, kada se politika seli iz foruma i sa zatvorenih sjednica u najširu javnost - među Ijude, u medije, među domaćice, radnike, seljake i sl. - takav "političar" više ne igra. Potrebni su Ijuđi s "političkom svijeiSću", sposobni i motivirani za javne poslove najrazličitijih vrsta. Ođ poslova konceptualizacije i profiliranja stranačke politike, preko poslova "prođaje" politike u predizboraim kampanjama, do poslova "izvedbe", tj. rad au državnoj upravi i stranačkoj birokraciji. Suvremeni politički poslovi sastoje se, dakako, od sasvim rutinskih, ali i visoko kreativnih poslova. Stvaralaštvo u politici i državnom upravljanju slično je drugim oblicima stvaralaštva. Ono od pojedinca zahtjeva talenat, obrazovanje, dobru memoriju, komunikativnost, osjećaj za timing (za pravi trenutak), odlučnost i sl. Svi poslovi ne traže sve te sposobnosti i zato je važna podjela i dobra organizacija slranačkog rada. U procesu modernizacije naše političke kulture i prakse najveći će, vjerojatno, problem

biti promjena stava o smislu i vrijednosti - vremena. Kao što u poduzetništvu ili menadžmentu vrijeme doista \Tijedi koliko i novac, u politici je vrijeme - poiitika. Tu čmjenicu teško će shvatiti "naši drugovi" navikli na kongresne i plenumske sjedničke rituale kojima se nikad ne zna ni smisao ni kraj. O važnosti vremena i osijećaja za vrijeme u suvremenoj politici, navodim đva stava; Arthur M. Schlesinger Jr. "Između stvaralačkog procesa u znanosti i umjetnosti i stvaralačkog procesa u državništvu postoje još neke razlike. Jedna od njih je pravodobnost. Znanost i umjetnost se ne mogu požurivati. Državništvo je uvijek vezano za vrijeme. Državnik je žrtva hitnosti, rob krize, pa čak i u mimim vremenima, sluga rokova. Često je prisiljen da prihvati određene ideje prije nego za njih kucne čas i da ih primjenjuje ne znajući kakve će biti posljedice. Što je još gore, državnik je često suočen sa situacijama u kojima, ako suviše dugo čeka da bi bio apsolutno siguran u činjenice, može mu pobjeći prilika da kontrolira razvoj stvari." Непгу Kissinger: "Kad su mogućnosti za neku akciju najveće, znanje na kojem se ta akcija zasniva je ograničeno ili đvojbeno. Kad to znanje postane dostupno, mogućnost da se utječe na događaje je obično vrlo mala. Godine 1936. nitko nije mogao znati da je Hitler neshvaćeni nacionalist Ш manijak. Kad je to postalo jasno, to se saznanje moralo platiti milijunima Ijudskih života." Sve u svemu, "politička svijest-duh" u tolikoj se mjeri razlikuje od "znanstvene svijesti-duha" da dobri rezultati u jednom području пе moraju biti nikakva garancija za osrednje ili dobre rezultate u drugom. I obrnuto. Slučaj Stipe Šuvara paradigmatičan je argument u priiog te tvrdnje. Jedan od najkreativnijih sociologa šezdesetih, postao je već sredinom sedamdesetih jedan od najvećih političkih štetočina - provodeći reformu školstva, "pišući" Bijelu knjigu, sprečavajući svaku kritku titoizma i kardeljizma itd. Relativizirajući "preporuku" znanstvenika da se uspješno bave profesionalnom politikom, ja nipošto ne želim umanjiti njihove izborne šanse na slijedećim izborima - tamo gdje izbori budu imali karakter biranja, a ne glasanja. Uza sve iznesene rezerve, oni u politici, u cjelini promatrano, ipak nisu tako velike štetočine kao Ijudi koji su sferu naše politike podigli na razinu "revolucije" i Tevolucionarne djelatnosti".

Vođstva opozicionih stranaka po pravilu sastavljena od znanstvenika i intelektualaca - Da li je to garancija za uspješno vođenje politike, koja se sastoji od rutinskih, ali i visoko kreativnih poslova - Politika zahteva talenat, obrazovanje, dobru memoriju, komunikativnost, osećaj za pravi trenutak, odlučnost i još mnogo toga

Slaven Letica

Zdravorazumsko паИарацјс o svemu i svačemu je prošlost - potrebni su specijalizovani i visoko profesionalizovani političari

DEMOKRATUA DANAS

POLITIKA

7