Архив УНС — Листови странака

Piše Šura Dumanić

PROMJENE - ALI KAKVE?!

Piše Šura Dumanić

U Hrvatskoj su sve oči uprte u demokratiju. No, dok jedni već nastale promjene nazivaju sigumim dokazom te demokratije, drugi iznose ne baš zanemarljive argumente u prilog suprotne teze - kako se ni slučajno ne može govoriti o demokratiji nego prije o nastavljanju sličnog političkog života samo sada pod dmgim ideološkim simbolima. Jedno je, međutim, izvjesno: stanovništvo u Hrvatskoj opredijelio se za promjene i to je, bez sumnje, hrabar građanski čin. Kakve će te promjene biti, odnosпо kakav će biti njihov kvalitet pitanje je na koje će odgovoriti vrijeme što je pred nama. Za sada se sa sigurnošću može reći da su u pitanju promjene koje su otvorile tek mogućnost demokratije /како bi se uopšte raoglo iz totalitarnog neposredno preći u demokratsko društvo?/. Istovremeno se otvorila i druga, sasvim suprotna mogućnost restauracije takođe prevaziđenih oblika društvenog života, čije su ideološke tvorevine vezane za naciju-državu, ili pak za liberalni kapitalizam, prevaziđene u svijetu još prije koju deceniju. Taj je „sudar svjetova" najvidljiviji u medijima, pa su oni nezaobilazan element prikaza savremenog trenutka u Hrvatskoj, Stari i novi mediji Naravno da se nova vlast i ovdje odmah pobrinula da uza se ima glavne informativne kuće i glasila. Što pritiskom, što smjenama, što dobrovoljnom promjenom ideološkog dresa čitavih redakcija. OsnovanajeHlNA/Hrvatskainformativna agencija /, a niz nezavisnih listova /počev od ST-a, „Azura” i drugih/ promovišu ustvari istu politiku i svjedoče da osim smjene na vlasti, u Hrvatskoj postoji „nacionalni državnotvorni pokret”, sa svim značajkama uglavnom konzervativne svijesti koje taj ideal sobom nosi. Rubrike pisama čitalaca svjedoče takođe o tome, pledirajući za jačanje hrvatske državnosti. eličanjem svoga naciona itd. ALI! - u demokratiji je najbitnije ovo ALI u istim tim rubrikama mogu se redovno naći ne sa-

mo disonantni glasovi, nego temeljite kritike pa čak i optužbe na adresu takvog krusa u Hrvatskoj. I još jedno ALI - u Hrvatskoj djeluju regionalne redakcije listova, radija i televizija, koje uprkos svim pritiscima i vlastitim prilagođavanjima, zadržavaju sopstveno mišljenje i relativno nezavisan politički uticaj, kao što su „Novi list” u Rijeci, splitska „Slobodna Dalmacija” osječka redakcija... No, mora se priznati da je naslijeđena u krajnjoj liniji „radi za vlast”. Stogaje možda najvažnija činjenica na ovom planu pojava ne samo opozicione stranačke štampe, nego alternativnog komuniciranja. Taj se talas pojavljuje od Istarske regionalne televizije i najave nekoliko regionalnih i privatnih TV stanica, pa sve većeg broja alternativnih novina i časopisa, brošura i knjiga, čiju namjeru možemo najkraće sažeti u jednoj riječi - artikulisanje civilnog društva. Plima građanskih inicijativa Po već pomenutoj, naslijeđenoj šemi obavještavanja /које je ujedno i formiranje javnog mnijenja i društvene svijesti/, činjenica, izjava i događaja u prilog „državitvornom” idealu puna su glasila. Poznat je i najrnanji detalj toga procesa, koji dakako ne može bez okruženja drugih „državotvornih” subjekata i vječne tenzije među njima. No, pošto ovih drugih činjenica, vezanih za građanske inicijative, za usvajanje novih civilizacijskih vrijednosti i kulturnih standarda u njima nema, moždaje najboIje pokazati upravo njih i njihov uticaj na tok promjena u Hrvatskoj. Jedna od tih vrijednosti vezana za mir, miroljubivost i nenasilje manifestovana je u cijelom toku prpmjena, od izbora do danas, premda su novine obilato najavljivaie sukobe na biralištima naprimjer. Čak je i kninski slučaj ostao neosvjetljen u ovom smislu, jer to što hrvatska vlada nije upotrijebila silu rezultat je raspoloženja većine stanovništva u Hrvatskoj - pitanje je da li bi nasilje bilo podržano. Nadalje, Hrvatska ima jedan od najjačih ekoloških pokreta u zemlji, koji je najzaslužniji za uspostavljanje moratorija na gradnju nuklearnih elektrana. U tom pokretu danas djeluje više grupa, od radikalno alternativnih do „pomirljivijih”, ali doslovce u svakom većem gradu. Oni su krilaticom „Misli globalno - djeluj lokalno” uspjeli da ekološku problematiku uvedu u svakodnevni život građanstva i da ga pokrenu vlastitu zaštitu zdravlja i životnih uslova. Još manje vidljiva od ekologa je feministička linija - možda upravo zbog izrazitog konzervativnog stava prema ženama kod novonastalih nacionalnih stranaka. Zagreb je, međutim, nakon što je prvi u zemlji uveo SOS telefon za ugrožene žene i internacionalno se povezao u toj akciji/

postao središte feminističkog pokreta u zemlji. Uza sve teškoće i uporno ignorisanje „ženskih tema” od strane glavnine medija, ovaj je pokret uspješno odgovorio pokušajima da se ženama umanje ili uskrate stečena prava /kontrola rađanja prije svega / što su pokušali ekstremni nacionalisti i kier. Neki novi sindikat U Hrvatskoj se najzad uspostavljaju konture novog radničkog pokreta. Zanimijivo je da se on uspostavlja kroz sindikalnu borbu, a manje kroz otvorene stranačke procese. Trenutno su na sceni dva glavna sindikata, onaj naslijeđen i reformisan u Samostalne sindikate i drugi nastao uglavnom iz štra]kačkih akcija u poslednje dvije godine - Konfederacija nezavisnih sindikata, / u njoj je već učlanjeno 150 hiljada radnika iz više struka/. Nije naodmet napomenuti i pojavu političkih stranaka koje teže ka integraciji u demokratsku Jugoslaviju, kao što su Liga socinalnih demokrata, Stranaka Jugoslovena i tek osnovana Socijalistička stranka Jugoslavije, čija je preteča, mora se priznati, vanstranački UJDI. Giavni cilj - svojina Najmanje vidljive stvari, međutim, dešavaju se u privredi /пеvidljive do tačke na kojoj se slobodno mogu nazvati mutnim/. Ni jedna naša republika, pa ni Hrvatska, više ne mogu da izdrže, pa time ni da skrivaju lošu privrednu situaciju. Nelikvidnost raste, produktivnost je i dalje niska, a stečajevi se množe velikom brzinomprijave za pokretanje stečajnog postupka podnesene su za 110 firmi sa preko 60 hiljada zaposlenih, Procjenjuje se da će do kraja godine biti otpušteno najmanje 100 hiljada radnika, pa čak te procjene idu i do 300 hiljada. S druge strane, raste broj malih privatnih firmi koje se ne bave proizvodnjom nego kupnjom i preprodajom robe i marketinga /samo u Rijeci ih je registrovano oko dvije hiljade/. No, još više zabrinjava to što privatne firme otvaraju rukovodioci iz društvenih preduzeća i time vrše dalju pljačku društvene imovine. Kako se misli riješiti privredna situacija, osim što se ima globalna i nerazrađena orijentacija na tržište, ostalo je u domenu dosta nejasnih i ne baš originalnih / i super pametnih/ rješenja. Za njihovo jače sagledavanje najbolje će poslužiti stav sadašnjeg predsjednika vlade Josipa Manolića, koji smatra da je Mesićeva vlada izgubila dosta vremena uvažavajući ovo i ono, te najavljuje oštriji rez u privredi prelaz dosadašnjih preduzeća u državna, kao što su željeznica, elektroprivreda, pošta..., a u ostalim granama najavljuje oštru privatizaciju, prodaju firmi domaćim i stranim vlasnicima kapitala.

Preduzeća, konačno radnicima Da li je u pitanju pametnije ponašanje od taktike koju je imao Mesić velika je zagonetka. Jer, s druge strane predsjednica Konferencije nezavisnih sindikata Hrvatske Vesna Kanižaj tvrdi da sva preduzeća stvorena od 1945. naovamo pripadaju radnicima i da oni na njih imaju pravo. Država neće da štiti ta preduzeća, kao što su u posljednjih dvadeset godina ona bila uzurpirana od strane partijske i državne birokratije. Nadalje, Vesna Kanižaj smatra da su zbog svega toga radnici prisiljeni da se samoorganiziraju kako bi se zaštitili, pogotovo što, kako tvrdi, „u ostvarivanju privilegija danas definitivno dolazi do pojedinačnog povezivanja bivših komunista i današnjih HDZ-ovaca”. U Hrvatskoj predstoji velika bitka zadruštvenu imovinu, kojaje započela prijedlogom Konferencije nezavisnih sindikata za stvaranje radničkih komisija za zaštitu društvene imovine /опо što su пеkada u preduzećima trebali da urade, a bili su eliminisane najviše uspostavljanjem tijela za ONO i DSZ, odbori radničke kontrole/. Budući da se sve pomenute i nepomenute promjene i njihov tok i ishod tiču ponajviše budućnosti, a to će reći mladih generacija danas, nezaobilazno je makar u skici reći kako se te promjene odražavaju na područje obrazovanja i vaspitanja mladih. Izbegavajući pikanterije, ali i stvari koje nama, odraslima u jednom dobu gdje ipak nije sve biio staljinizam, djeluju i šokantno - kao naprimjer vraćanje vjeronauka u škote /I vraćanje davno raskinute veze države-crkve/, i ova oblast vrvi od protivrečnosti i otvorenih mogućnosti. Od toga da se istorija pomjera dalje od 1945 / kada je sve započelo/ pa do toga da ona započinje ano domini 1990. Od toga da se partijom uvedeno oslovljavanje u školi /drug, drugarica/ zamenjuje dekretom uvedenim oslovljavanjem /gospođa, gospodin/ pa do uvođenja, jedni kažu Biblije u obavezni obrazovni program, a drugi da je u pitanju uvođenje predavanja o velikim civilizacijama i religijama. Razlika u ova dva iskaza, naravno, nije mala. Jedno je ~bubanje" stavova iz Biblije, a drugo je učenje osnovnih načela velikih civilizacija, čiji je religija sastavni dio. Još i treće - kakva je tek razlika kritičko proučavanje tih civilizacija, јег je jasno da su one osim svih svojih drugih veličina vodile i velike ratove, i velike pogrome i izgradile velike sisteme netolerancije koji su se protegli do naših dana. No, kako je dobar dio hrvatskog stanovništva dobrim dijelom već u Evropi /naročito putem turizma, ali i alternativne omladinske kulture/, sve ono što ne bude mogao naučiti u školi, naučiće u životu. Utoliko gore po školu i školske vlasti.

8

?т|