Архив УНС — Стари листови — Бивша Југославија

kakva svijest, vjera i sveti zavjet svetih dužnosti naprijed u rat i u smrt krede, jače od nutarnje pobune srca, velikog srca jednog, pučkom predajom i višim nacijonalnim i moralnim potrebama, demokratski i ljudski disciplinovanog, naroda! Prije Kosova mi nismo vjerovali, mi smo za djetinjariju, ludost i političku abnormalnost proglašavali svake ma i najmanje iskaze i teženja za svoje posvemašnje nacijonalno oslobođenje i ništa nam smješnije ne bijaše do mišljenja i zauzimanja za jednu narodu bunu, koja bi mogla i poslije nekoliko slomova, do svog konačnog uspjeha da dođe. Prije Kosova mi nismo, gotovo sve što smo radili, na svima poljima djelatnosti, radili srčano i uzbuđeno, kroz pojanje srca i mozga, u drhtanju svih žilica u nama, sa duhom i dušom uneseni i utopljeni u jednu bolju, zdraviju, čovječskiju i kulturniju budućnost, koja neminovno i što skorije treba da dođe. Prije Kosova mi smo prosto životarili kojekako, krpali naše stranke, vodili politiku državopravnu, onu jalovu i partijsku, onu najprokletiju, parlamentarnu, onu najbezsmisleniju i najbeskorisniju, u jednoj neparlamentarnoj državi pogotovo, za nacijonalnu pak, demokratsku i socijalnu politiku, onu i poletnu i realnu, što je spremna na sve velike i rizične borbe sa vlastodršcima, nismo marili, kao ni za sve, što od nas iziskuje više pameti, više čestitosti i ljubavi za narod po selima, po fabrikama i po lukama,, mnogo više osjećanja, ponosa i bune, i kultura nam je bila i švapska i mađarska, pseudotalijanska i pseudofrancuska, balavo i jeftino kosmopolitska, a skupo i pravo nacijonalna ni mrve od mrve! Poslije Kosova drugi su putevi.

Os veće no Kosovo, oslobođena Stara Srbija i Makedonija, proširena je i ojačana je u Kulturi ne samo Srbija, nego i Hrvatska, skupa sa bližim Slovencima preko Kupe, i srbijanskim dijelom pobjedonosnebalkanske vojne, udaren je funda-

menat zgradi jugoslavenske Kulture u übudućnosti srpskohrvatske Nacije. A ona krv, što je curila iz rana srbijanskih vojnika revolucijonera i one raspukle glave i prekinuta ona uda i oni leševi, leševi i leševi, sve je ono i naše bilo, r-aše, hrvatsko, samo ne ono iskvareno, ono najpozvatije, što se u saboru nimalo jako ne buni protiv novog atentata iz Pešte, na naše more i primorje, ne ono bezživotno, nerasno, nevoljno, nečestito i nečisto, nego ono što je pod drugim imenom, a svejedno najhrvatskije, najotpornije, najžilavije, najrasnije i najbuntovnije, ono što kroz rodove i rodove ima veza sa našim najdičnijim pojavama, kao što su uskoci, ustaše, buntovnici i hajduci, Starčević, Kvaternik, Gubac, Dojčić, i bezbroj, bezbroj vojaka i junaka naših ! Ona velika srca preko Drine kucala su i najtoplijom i najčišćom hrvatskom krvi. U onim neviđenim napadima tama, u onim jurišima, klanjima i okršajima, bilo je i onog našeg najgordijeg hrvatskog duha, što nam je sačuvano ostalo. Ono je u stvari bilo oslobođenje Stare Hrvatske pod imenom Stare Srbije. . . Ono je bilo ČUDO za cio svijet. Cio se jedan narod neviđeni i nečuveni odjedared čuo i vidio, kao neka silna objava sa neba, čuo se i vidio bolje i jače od jedne čuvene i viđene Italije za Iripolitanskog pacifikovanja. Ono jc već bilo nevjerojatno. Nevjerojatno je biloj da još ima ljudi, koji na snopove i sa pjesmama na usnama ruše se, padaju i ginu za neke ideale, imaju kroz stoljeća kobno svete zavjere, koje bez straha i čovječno ispunjaju. Nevjerojatno je bilo, da još ima stotina i stotina hiljada srdaca, koja se raščupati dadu za Otadžbinu i za Narod. Nevjerojatno je bilo, da još ima rata, bez sasvim kapitalističko-kolonijalističkih i buržoaskih interesa, rata, koji je nacijonalnomoralna Revolucija, i u jedno opće posve trulo, nemuževno i nejunačko doba, da još ima jedno more muževa, junaka i divova!

Što da jadikujemo! Što da puzamo! Šta da očajavamo!

24