Београдске новине

Broj 12. PRILOG

Četvrtak 27. januara 1916.

Uspostavljanje rudarskog života u Srbiji pod austrougarskom upravom. Rijetko koja zemlja ima toliko bogatstvo u rudama, kao što je slučaj sa Srbijom. Ta ovdje se nalaze majdani sviju vrsta ruda. Srpska stručna literatura posljednjih godina ukazuje na 61. novo nagjenih mjesta sa rudama, upravo majdana. Na žalost, oskudica u stručnjacima, i nesavjesna burzovna spekulacija francuskih, belgijskih i engleskih kapitalista, koji su se zainteresovali za rudarstvo u Srbiji, učiniše, da je potpuno propao pokušaj srpske vlade, da od 1904. godine živahne rudarski život u Srbiji. Kada je sad austro-ugarska uprava zavedena u Srbiji, vidilo se, da se rudarska proizvodnja ne može opet odmah povratiti u život, jer je već godinama napušten rad skoro u svima majdanima, koji spadaju u našu interesnu zonu, a osim toga i svi putevi i drumovi, koji su od velikog značaja za napredak rudarstva, nalaze se u krajnje žalosnom stanju. Svima majdanima, koje treba živahnuti, nedostaje ne samo po nešto, nego sve što je bitno : zgrade su opljačkane, popaljene, najvećim dijelom razorene, neupotrebljive, a mašinerije demolisane, što nije bilo čvrsto utvrgjeno odnjeto je; okna su najvećim dijelem srušena i prepunjena vodom. Ktome treba još dodati teškoće, koje danas postoje za dovoz tehničkog materijala. Pod ovakvim okolnostima moralo se ograničiti na to, da se ispitaju prvo majdani olova, antimona i bakra, koji leže u blizini glavne pruge, u kojim bi se majdanima odmah moglo pristupiti brzoj produkciji. S toga je prvo stručnjački ispitana okolina Krupnja, koja je- nekad bila rudarski ponos Srbije, zatim stari majdani žive, olova i srebra

na Avali; potoin olovni prijedeo kod Babe, ugljeni majdani kod Vrčina i Zuce, Vlaške, i R u d n i k u, i rudna polja oko V a 1 j e v a i kod Majdanpeka. U mnogim ovim krajevima nagjeni su mnogi nalasci, koji daju nade, da će rudarstvo u Srbiji opet brzo živahnuti, dajući lijepih uspjeha. Odmah je povraćen život u starim majdanima Krupnju, Ripnju, Babi, Majdanpeku i Vlaškoj; svuda su zavedene carske i kraljevske vojne rudarske uprave, stvaraju se putevi za prenos ruda, i stari srpski rudarski život ulazi u svoj normalni tok. Već preko 1000 rudarskih radnika rade u majdanima, a preko 1000 radnika van majdana, i preko stotinu je već srpskih siromašnih rudara zaposleno. Skorih dana početi će rad još nekoliko majdana. I zemlja, koja je već toliko godišnjim ratovima i neredima opustošena i osiromašena, zemlja, koja više ne niože da ishranjuje svoje sinove, ta zemlja će skoro i sama podići svoj glas protiv onih ljudi, koji su se sami nametli njoj za gospodare, dražili je i upropašćavali. Srpske rude ponfoći će našoj vojsci, da potpuno uništimo naše neprijatelje. Nigdje se nije pokazaio tako jasno kao u Srbiji baš sada pod upravom vojnog generalnog gouvernementa, koliko je rad u miru potreban za rad u ratu. Radi se sada, da bi se rat što prije priveo kraju i da bi se došlo do mira! Ljudi iz naše monarhije došli su, da pomognu ovoj zemlji i da njene vrijednosti podignu ; mi pružamo sirotom izmučenom narodu inir, i pružamo mu mogućnosti za rad i opstanak. A narod te zemlje, on je s nama. Sirota zemlja, a ipak tako bogata, za koju jedan austrijski državnik kaže: „Kad se Srbi-

jom pametno upravlja, to je druga B e 1 g i j a.“ A da će skoro biti, da se odžaci opet puše, da seljak pušku zamjeni plugom, da se iz majdana opet izvlači bogatstvo, i da se povrati mir, to je opravdana nada carskog i kraljevskog vojnog generalnog gouvernementa, koji će od svoje strane sve učiniti, da se nagjene rude drukčije upotrjebe na opštu korist teško iskušane zemlje. Qorka optužba krdlja Konstantina protiv eniente Pogriješke politike entente na Balkanu. K. B. Lonđon, 21. januara. Listovi saopštavaji' razgovor atenskog dopisnika „Associadet Press" sa kraljem Kons t a n t i n o m. Kralj je pozvao dopisnika, da bi iskazao svoju duboku srčbu protivu nečuvenih postupaka i najnovijih djela četvornih saveznika prema Grčkoj. Kralj je Konstantin, koji je bio jako uzbugjen, rekao : Najčistija je potvora, kad Engleska i Francuska govore o p o v r j e d i neutralnosti Belgije i Luxemburga, p r emaonome, štosu meni učinili i što j o š č i n e. Ja sam sve pokušao, da u engleskoj i francuskoj štampi održim pair play. Čim je engleska štampa, nečuvenim izvrtanjem pravog stanja stvari i i z o p a č a v a n j e m pobuda odpočela, da napada Grčku, ja sam jednome od njihovih dopisnika izjavio sve potrebno o stanju Grčke. To isto sain učinio i u francuskoj štampi. Još jedini f o r u m za javno mišljenje ostaje ini otvoren u Sjedinjenim Državama. Ja

Podlistak. Pobjediiac Crne Gore. General Kovess od Kovesshaza. Zapovjednika balkanske vojske, generala pješadije Hermanna von Kovessa, koji je izvojevanom pobjedom nad Crnogorcima stekao slavno ime, nazivaju erdeljski Saksonci sa radosnim ponosom, k a o s v o g, ne samo zato što je on od 1911. godine bio zapovjednik dvanaestog vojnog zbora u Erdelju, gdje je brzo osvojio sva srca, već što i po inajci vodi on porijeklo iz tog kraja, čega se on stalno sjeća. Zato ga je i opštinsko predsjedništvo grada Hermannstadta, (Sibinj), još u jesen prošle godine, izabralo za počasnog svog gragjana, pored junaka od Brest-Litowska generala Arthura grofa A r z a iz Strassenburga, rogjenog u Hermannstadtu, i junačkog branioca Erdelja od ruske navale, generala konjaništva P f 1 a n z e r-B a 11 i n a. Kako piše „Grazer Tagespost" Herman od Kovessa rogjen je 31. inarta 1854. godine u Temesvaru, kao prvenac sin docnijeg generala Albina Kovessa od Kdvesslinza. Njegova je mati Johanna kćerka uglednog gragjanina iz Erdelja, apotekara i predsjednika opštine u Fogorschu Josepha Sterzinga. Njen sin, naš pobjedonosni vojskovogja, svršio je tehničku vojnu akademiju godine 1872., godine 1878. svršio je ratnu školu, a od 1878. do 1880. godine bio je generalštabni časnik u Hermannstadtu, odakle je poslije premješten za Sarajevo. 1882. godine dobio je najviše priznanje za zasluge stečene prilikom operacija u južnoj Dalinaciji, Bosni i Hercegovini, i od tada je vrlo brzo napredovao. 24. juna 1911.

godine naimenovan je on za zapovjednika 12. vojnog zbora u Hermannstadtu, a 1. novembra 1812. za generala pješadije, a već 18. avgusta 1911. podarena mu je čast pravog tajnog savjetnika Njegovog Veličanstva cara i kralja. Još staro gjačko prijateljstvo vezuje generala Kovessa sa glavnim zapovjednikom našeg ge; neralštaba barunom Conradom, oni su u ratnoj školi bili drugovi. Poslije mnogo godina sreli su se opet u Innsbucku drugovi, i jedan je bio predpostavljen drugome. Tada je Hermann od Kovessa imao piilike, da se upozna sa Conradovim osnovama za utvrgjivanje i odbranu Tirola, što mu je poslije i omogućilo, da zauzme položaj inspektora radova oko utvrgjivanja u Tirolu. Kao zborni zapovjednik u Erdelju učeI stvovao je on u jesen 1912. godine na velikim manevrima u južnoj Ugarskoj, gdje se je odlikovao. Dobio je vrlo mnoga visoka priznanja, pa ima veliki broj domaćih i stranik odličija. Povodom njegovog jubileja četrdesetogodišnje revnosne službe naimenovan je od 1912. godine za vlasnika 95. pješačke pukovnije. Ovaj general, snabdjeven sa tolikim vojničkim preimućstviina, ima i široki, opšti vidokrug. U kulturnom razviću je saskog naroda u Ugarskoj uzeo on živog učešća, a isto tako i njegova supruga, rogjena plemićka od H y eGlunek, kćerka bivšeg carsko-kraljevskog ministra pravde. „Nesporna ljupkost ove dame visokog položaja u društvenim krugovima, učinila je, da je ona stekla simpatije sviju krugova. Naročito je bila uzor žena, kada se latila ozbiljnog zadatka, prilikom zavogjenja kursa za bolničarke u balkanskom ratu 1912 13 godine, prilikom rada u Crvenom Križu za vrijeme mira, a naročito sada se dala svom dušom na posao, kada je

izbio svjetski rat. Kao nijedna druga, gostoljubiva kuća zbornog zapovjednika u Hermannstadtu bila je otvorena najširiin krugovima". Iz generalovog braka rodila su se tri sina, od kojih se dvojica takogjer posvetiše vojsci. Stariji, koji je 1. avgusta 1914 godine izišao iz Wiener-Neustadtske vojne akademije, poginuo je 29. avgusta iste godine junačkom smrću, kao poručnik 1. tirolske pukovnije carskih lovaca, kod RawaRuske. Megjutim je otac, na čelu svog vojnog zbora prodro u Galiciju, a docnije i u Poljsku. Na poljskom zemljištu prvo je bio dodat Woyrschovoj vojsci, zatim je samostalno komandovao, i general v. Kovess postizao je sve nove uspjehe, dok najzad 4. avgusta 1915. godine, poslije ju> načke borbe, sa svojim erdeljskim pukom nije osvojio jaku rusku tvrgjavn Ivangorod. U mjesecu septembru, pošto je naimenovan za zapovjednika jugoistočne vojske, rastao se on sa svojom pukovnijom, aii je ipak pred svoj odlazak posjetio pojedine dijelove svojih četa. Kako piše jedan vojni sveštenik u „Siebenburgisch Deutschen Tagblatt", raspitivao je on tom prilikom o svenru i svačemu. Jedan bataljon hermanstadtskog puka (broj 31) ostao je pod njegovim zapovjedništvom, i odlikovao se poslije prilikom borba kod Beograda. Želja pomenutog vojnog sveštenika, koji je slavnom zapovjedniku požeieo najlepšu budućnost, ispunila se sjajnije nego što je on to mogao i pomisliti. S ponosom gledamo rni na velika djela našeg generala v. Kovesa, a naročito nq njegov veliki uspjeh, koji je oduševio i sve naše savjeznike. Savezni carevi odlikovali su najvišim odličijama zaslužnog vojskovogju.