Београдске новине

Broj 13. PRILOG

General Borojević hrvatskim vojnicima. Profesor L o v r i ć piše u „N. Jedinstvu" 14. januara: Dan je ovo blaženoga zadovoljstva i slave sinovima junačke Dalmacije. Danas je u priznanju neumrlog nam vogje bljesnulo cijelo biće Dalmatinaca od gordoga ponosa, koji izvire iz nečuvena junaštva. Da, silni lav od Karpata, i oro hladne Soče, on — ponos i dika prejasnoga Prijestolja, on — slava naroda hrvatskoga, naš Borojević došao je, da v i d i, d a č e s t i t a, d a s e d i v i svojim Dalmatincima. Ponosom pobjeditelja vogje stupa pred svoje hrvatske junake. Izgleda kao mladić; rekao bih : u junaštvu svojih sokolova pomladio se. Iz glave mu sijevaju Iijepe, bistre, velike oči, u njima čitaš mu i energiju, vjeru i Ijubav prema ljubljenome Vladaru i Domovini. Razumiješ, po sebi ti se nameće da primjećuješ, da je- on u ovoj svjetskoj kataštrofi, najveći i najbolji predstavnik ispred uzvišenoga Prijestolja vazda vjernoga našega naroda. Kada ga samo ugledaš od sebe ti se odkida uzklik: On kako, svićetako! Slavni je vogja najprije pozdravio lovorom ovjenčane časnike dalmatinske regimente br....: „Došao sam, tako on, da vidim, da čestitam, da se divim junačkim, nečuvenim djelima, što ih je regimenta počinila ovdje na Soči, osim onih na Balkanu. Hvala vami, moja gospodo, u prvome redu, vami junacima regimente br. ... Kada je god neprijatelj napao dalmalinske regimente ili u opšte moje Dalmatince, ja sam mogao spokojno da spavam, bio sam uvjeren, da ćete poznatim junaštvom neprijatelja hametom potući. Ja sam svako i pojedino Vaše junačko djelo javio Njegovu Veličanstvu. Dogodilo se što mu drago, siguran sam, da ćete se i unaprjed junački boriti kao i do sada.“ Za tim će materinjom riječi nagovoriti momčad, naše sokolove:

Podlistak. General pješadije pl. Vojnovich. U sred žestokih borbi svjetskoga rata, u vremenu, kada se sudbina Evrope odlučuje, gotovo je neopaženo istupio iz aktivne službe čovjek, koji je svojim radom zaista zaslužio, da mu se na ovom mjestu spomen podigne. 1. januara 1916. je general pješadije pl. Vojnovich predao upravu c. i k. vojne arhive general-majoru pl. Hven-u, i time je završio njegovu djelatnost kao direktor ratne arhive. General pješadije pl. Vojnovich vodi porjeklo iz stare h r v a t s k e graničarske porodice, koja je već za vrijeme carice i kraljice Marije Terezije prolijevala svoju krv na bojnim poljima. 1870. je godine svršio terezijanium vojnu akademiju u Wiener Neustadtu. Sasvim sam, bez ičije pomoći, ali sa poznatom hrvktskom ustrajnosti, pošao je mladi nadporučnik stazom, koja ga je dovela do odličnog mjesta u staroj hapsburškoj vojsci. Poslije svršene vojne akademije, stupio je u generalštab, a 1882. bio je pri okupaciji, pa je sa svojim starim prijateljem Conradom od Hotzendorf-a obišao bojno polje rusko-turskog rata. Kad mu je bilo oko 40 godina bio je već šef evidencbiro-a. Predavao je historiju i strategiju u našim najvišim vojnim školama. Ali nikad se neće zaboraviti vrijeme, kada je pukovnik pl. Vojnovich zapovijedao 26. pukovnijom u Gran-u. Već tada se opazila njegova najjača karakterna crta: d ob r o t a. Još danas se 26. pukovnija rado sjeća

Bfoiraisls Noiine

„Dragi vojnici, sokolovi moji! Došao sam, da vas pozdravim, vas slavnu djecu junačke regimente br— Gdje god stoji Dalmatinac siguran sam, da tamo neprijatelj neće provaliti liniju. Preko Daimatinaca n e može ni sam v r a g d a p r o g j e. Vi ste u svako doba vršili veličanstveno svoju dužnost, prolijevajući plemenitu svoju krv za Cara i Domov i n u. Pokazali ste Talijanima što su Dalmatinci. Vaša su junačka djela poznata ne samo po cijeIoj monarhiji, nego i čitav svijet pozna junake na Soči, u kojima ste vi u prvome redu. Hvala svima, jer je svaki od vas junak! Siguran sam, da ćete i opet neprijatelju pokazati kako Dalmatinac junački lije krv za svoga Cara i Domovinu. Vi ste Hrvati, aimene je rodila majka hrvatska. Hvala vam još jednom ! Živili moji sokolovi!“ Dok na ovo urnebesko zaoriše grla bratska — hrvatska Živio Njegovu Veličanstvu Caru i Kralju, pa neumrlome vogji, stupio je pred Nj. Preuzvišenost proslavljeni major Turudija, pa ga zamoli za daljnje zapovjedi. Na to će Njegova Preuzvišenost general Borojević hrvatski: Živio Turudija! Onaj u kojemu bije hrvatsko srdce, kao u naših junaka, mogao je da osjeti čar, milinu, značenje, moć ovoga pozdrava. Sada su čete, uz marš: „Junak sam iz Like" defilovale pred našom dikom i ponosom. Kada j smo im na čelu rgledali našega Turudija, pred zjenicama duha proletjela nam je cijela povijest njegovih junačkih djela —; bili smo do suza dirnuti. Sokoli naši stupali su junački isprseni. Iz očiju im sijevao ponos, a na usnicama titrao im se osmješak zadovoljstva, kao da je svaki svojemu Borojeviću htio da reče: „11 u vatru, il u boj: dušom-tijelom svak je tvoj! Krv i život, sve za Cara, sve za Dom!“ Na rastanku reći će nam Nj. Preuzvišenost: „U mojim brigama, koje me zaokupljaju kao J vogju ovaj dan je meni svečani dan.“ Onda će po drugi put dužim nagovorom udostojiti i moju

njegovog imena, i onog vremena kada im je bio starešina, koji se spravom mogao nazvati ocem ove pukovnije. Kratko je vrijeme bio pješadijski brigadir u Pragu, a u proljeće 1902. godine postavljen je general-major Vojnovich za direktora carske i kraljevske vojne arhive. Njegov je predhodnik na ovom položaju bio podmaršal Heinrich von W e t z e r, koji je u vojnim i naučnim krugovima priznat kao kapacitet prvoga reda. Wetzerova je zasluga, što je vojna arhiva devedesetih godina prošlog stoljeća bila pravi naučni institut prvoga ranga. Kao što se podmaršal von Wetzer može sinatrati kao klasični historičar naučnjak, tako se isto može general pl. Vojnovich smatrati za najmodernijeg historičara u duhu narodnom. Mnogo je pl. Vojnovich naslijedio od Wetzer-a, ali u mnogome i odstupa od njega i time stekao veiiku zaslugu u pisanju historije svoje otadžbine. On je bio prvi popularni pisac historije na naučnom temelju. Bio je uvijek oduševljen zato, da slavnu historiju ausro-ugarske monarhije unese što više u narod i nije žalio truda da ovaj svoj cilj postigne. Imao je velikog uspjeha u ovome, jer je kao dobar poznavalac ljudi umio oko sebe da skuplja pomagače i njih da oduševi za nov rad. Vješto je umio da izda posao svojim mlagjim tako da su svi saradnici imali jaku volju za rad. Kako se general pl. Vojnovich teško rastao sa svojom 15 stogodišnjom službom kao vojni arhivar, može se viditi iz zapovjedi koju je general pl. Vojnovich 3. januara 1916. godine podnio vojnoj arhivi:

Nedjelja 30. januara 1916.

malenkost, pak će mi na kraju: „Radujem se i osobita mi je čast, što sam Vas mogao i Iično upoznati.“ Naš slavni vogjo, ako si se udostojao da i u meni počastiš tvoje Dalmatince, kao svaki i ja Ti kličem gromko u ime sviju sinova obala sinjeg nam Jadranskog mora: ,,Mi se gordo ponosimo, nami je čast prevelika, što Tebe vogjom imamo!“ S!om Crne Gore. Kako se u Rusiji smatra crnogorsko polaganje oružja. ,,Rundschau“ u dopisu iz Stokholma saopštava : Odlazak Kralja Nikole u Francusku razno se tumači u Petrogradu. Zvanični krugovi opominju, da se ovaj dogagjaj ocjenjuje sa obazrivošću i izjavljuju, da je za sada još nemoguće dobiti jasnu sliku. S jedne se strane tvrdi, da je kralj Nikola osjetio uslove Austro-Ugarske kao ponižavajuće, pa da je s toga odputovao, što bi značilo da su pregovori prekinuti; s druge se strane megjutim tvrdi, da odlazak kraljev nikako ne znači, da su pregovori prekinuti. Sveslovenski krugovi uzimaju rad kralja u zaštitu i rasturuju vijest, da su neki ministri iza legja kralja Nikole uputili Austro-Ugarskoj ponudu za mir. Ali se svakako ne odriče, da je s ruske strane, naročito preko velikih knjeginja kćeri Nikolinih, činjen jak pritisak na kralja, koji je odlučno utjecao na držanje kralja Nikole. Ruska štampa prima najnovije vijesti sa mješovitim osjećajima i izjavljuje mišljenje, da te vijesti samu stvar ni ukoliko ne mijenjaju. Balkanska je politika entente pogrješna i pored svih zlih dogagjaja ništa se ne čini da se ona popravi. „Novoje Vreinja“ i dalje napada oštro Italiju, kojoj pripisuje glavnu krivicu za ,,B a I k a n s k u p a n i k u“, koja je obuzela ententu. „Birževija Vjedomosti“ poziva Italiju, dasadpreduzme energične mjere i da se sjeti, da će produženi neuspjesi jednog saveznika utjecati nepo-

„Svojevoljno, ali ipak tešlcim srcem, predajem danas svoju dužnost u mlagje ruke. Bacam j pogled na minulih četrdesetpet godina službe, j koji su puni rada i uspjeha i stoga se povlačim iz službe sa osjećanjem, da sam s v o j u d u žnost ispunio. Jednu i po doceniju sam radio kao direktor vojne arhive i uvijek sam bio oduševljen, da slavnu historiju Austro-Ugarske što više obznanim. Ako sam u ovome uspio, imam da zahvalim znanju i vrjednoći svojih poj magača, koji su pomogli, da se moja ideja u J djelo privede. Ovim mojiin vjernim (drugovima) ! pomagačima blagodarim od sveg srca i uvjeraj vam ih, da ću ih se uvijek sjećati, kada se mila j slika vojne arhive pred mojim duhovnim očima opet pojavi. Moj sljedbenik gospodin general major v. Hoen smatran je već duže vrijeme, kao budući šef vojne arhive i veoma je cijenjen, jer on je radnik na historijskom polju, dakle oravi čovjek za ovo mjesto. Ja sam uvjeren, da ć»vojna arhiva pod njegovom upravom ima*nov cilj, a i velikog uspjeha, koji ću ja rado potpomoći. Želim vojnoj arhivi, njenom novom šefu i svim njegovim članovima sve što je najbolje.' 1 Sa puno časti povukao se general pl. Vojnovich. Odlikovan je velikim krstom reda Franje Josipa, počasnim znakom (poveljom) za umjetnost i nauku, i prije je kratkog vremena naimenovan za člana carske akademije nauka. Od njegovih je mlagjih, prijatelja i drugova veoma cijenjen i omiljen što je znak, da general pl. Vojnovich, nije bio samo dobar vojnik, već i plemenit čovjek, čije će ime ostati nezaboravljeno