Београдске новине

Strana 2.

Beograd, utorak

Beogradske Novine

15. februara 1916.

Docno uvigjanje. (K r a j). 7 Rat Austro-Ugai skoj! Rat kepeca protiv džina! Petar Karagjorgjević i njegovi ministri znali su vrlo dobro, da oni na ovu nejednaku borbu nikada nebi smjeli ni po- ! misliti, kad im moćna Rusija nebi priskočila u pomoć. I sada tek postaje jasan put laži, kojim su vodili .politiku srpski državnici posljednjih godina. U Petrogradu su ih uvjerili, da je Rusija nepobjedna, i to su oni propovijeđali kao ideju vodilju svoje politike. Rusko poslanstvo u Beogradu bilo je crkva ovog političkog „vjeruju", a ruski rublji bile su joj prorok. Srpskim državnicima se ne može pred- , baciti, što su oni željeli velika djela za svoju zemlju; ali historija će ih pozvati pred svoj sud, jer su oni htjeli nemoguće i u svojoj zaslijepljenosti išle su tako daleko, da su stalno pođcjenjivali neprijatelja, koga po ruskim uputstvima n i s u p r e s t a j a 1 i d r a ž i t i. K a o g 1 a v n i •optuženik pred sud svjetske historije ! imalo bi da bude i z v e d e n o s r p s k o n ovinstvo, lcoje je smatralo kao svoj glavni zađatak pođcjenjivati Austro-Ugarsku i uvjeriti srpski narod, da je trula Hapsburška monarhija, pa da je zađatak mlade i snažne Srbije, da je razđrobi. Ta drskost je išla tako daleko, da je srpski narod obmanjivan mislima, da mu za borbu pro tiv Austro-Ugarske nije potrebna nikakva pomoć i da će on i svojom vlastitom snagom moći pobjediti, stalno podcjenjivanog protivnika. Ova ista Austro-Ugarska, koju su zamišljali srpski političari, novinari i studenti sa ciglo jednim udarcem uništiti, vodi sada rat na četiri strane, pobjedonosni rat: razdrobilaje rusku vojsku milijuna; Talijani su pri svojim bezuspješnim napadima na austro-ugarski t'ront kod Soče izgubili skoro 750.000 koje mrtvih, koje ranjenih i zarobljenih, a to je četvrtina njihove cjelokupne vojske; a Austro-Ugarska je osim toga imala dosta vojske i da osvoji Beograđ, i najzad su austro-ugarske čete osvojile najjače svjetsko prirodno utvrgjcnje Lovćen. Nijedna od velikih sila, koje su Srbiju i Crnu Goru pobunile na rat, nije mogla da priskoči u pomoć u sudbonosnim trenucima. Pod pra skom austro-ugarskih topova srušila se kuća laži o velikoj Srbiji, a oni koji su svu ovu nesreću pripremili, pobjegli su ne starajućise ni malo o suđbini njihovog prevarenog naroda. Bilo bi žalosno za inteligenciju srpskoga naroda, da nije u njezinoj sređini bilo Ijudi, koji bi mogli predviditi i proreći ovakav kraj. Ali se je protiv njih odmah podizalo, i oni su narodu pređstavIjani i žigosani kao izdajice i austrijski špijuni. Stare stranke, koje su svoju politiku bile vodile na zdravoj osnovici prijateljstva izmegju Srbije i Austro-Ugarske, potisnute su izbornim manevrima, i u Skupštini su imali pristupa samo oni političari, koji su odobravali politiku Petra Karagjorgjevića i Nilcole Pašića. Iz godine u godinu odlazili su po neki od njih u Petrograd, i vraćali se odando ispunjeni još većim fanatizmom i džepova napunjenih ruskim rubljama, ali su rijetko ovi isti političari odlazili u Austro-Ugarsku, da se tamo u Monarhiji izvjeste o pravom stanju stvari. Ovi ljudi nisu htjeli ništa

da vide, a nisu ni svom narodu dozvolili da otvori oći. Sađa, kada ih je njihova sudbina kaznila i primorala, da žive u progonstvu, sada počinju tek uvigjati, da je bio pogrješan put, kojim su išli. Ovo uvigjanje rnora da je potpuno, jer su oni sprem n i žrtvovati svoj e dosad ašnje vogje Petra Karagj orgjevića i Nikolu Pašića, aAustro-Ugarsku moliti za mir. Ali Austro Ugarska nema više ništa da govori sa ovim Ijuuima, oni sli , izdajući i napuštajući svoju otadžbinu, izgubili svako pravo, da govore u ime Srbije. Sto je već jedan put pamenuto na ovorn mjestu, neka sada opet bude ponovljeno: Austro-Ugarska će opet poda riti mir Srbiji, i njcna snažna r u k a p a z i t i ć e u b u d u ć e, d a s e o v a nesrećna zemija oporavi od zađobijenih rana ovoga rata, i da opet nagje put za red i za blagostanje.

Talijansko-francusko ,,zbliženje“. Predsjednik je francuske vlade Briand, sa svojim ministarskim kolegom Burgeoisom stigao u Rim. On se je savjetovao sa Salandrom i Sonninom, i poslije ovog savjetovanja izdat je kominike, u kome se svijetu opet predočava potreba jedinstva saveznika. U Parisu bi trebalo da se održi konferencija sila sporazuma, na kojoj bi imali da uzmu učešća i politički i vojui zastupnici. Dakle neka vrsta novog ratnog savjeta. Ali dali će taj savjet imati više uspjeha od dosadašnjih sličnih savjetovanja, vrlo je sumnjivo. Ne mogu se više zakrpiti pukotine megju silama sporazuma, koje se tobož bore za slobodu, čovječanstvo, pravdu i još mnogo tome sličnih stvari, ne mogu se, velimo, zakrpiti više te pukotine ni zvaničnim kominikejima ni svečanim konferencijama. Ali biva sve jasnije, da interesi pojedlnih članova sporazuma ne samo što nisu zajednički, nego su čak u mnogim stvarima i vrlo protivrječni. Da je silama s^irazuina bila đosugjena pobjeđa, mogle su još dve protivnosti i da se izravnjaju ratnim uspjesima. Ali sada, kada pobjedonosne vojske središnjih vlasti sa svojim saveznicma, pobjegjuju redom sve Članove sporazuma, brine se svaki samo o svojoj sopstvenoj koži i neče nitko ništa da čuje o oskudici i nevolji drugoga. Najgore stoji u tome pogledu Italija, gdje iz dana u dan postaje sve jasnija ratna zamorenost, i gdje to jasno odjekuje i u talijanskom novinstvu, j koje je do sada vjerno držalo uz vladu. Dovoljno je samo pročitati šta pojedini talijanski listovi pišu protiv Engleske. Oni se u tim člancima služe onim stilom, kojim su pisali protiv Austro-Ugarske prije stupanja u rat. Nigdje, ni u jednoj zemlji, zvanični krugovi i novinstvo nisu tako tijesno vezani kao u Italiji. Dakle kada talijanske novine pišu protiv Engleske. one time daju samo izraza negodovanja talijanskog naroda i talijanske vlade. Briand, koji je poznat kao jedan od najboljih govornika sila sporazuma, došao je sada u Rim, da svojom rječitošću opet pridobije talijanske ministre koji su, sudeći po talijanskom novinstvu, izgubile hrabrost. Ali za Brianda bi bilo vrlo 'korisno, da se ne zadovolji samo sa razgovorima za zelenim stolom sa Salandrom i Sonninom, nego da prouči malo i talijanske novine, iz kojih će jasno viditi pravo raspoloženje u talijanskom narodu. Eto izvještaja, koje smo 'primili povodom Briandove posjete u Rimu : Zdravice na banketu povodom Briandove posjete. K. B. Pim, 13. februara. Briand, Bourgeois, poslanik Barrćre, Salandra i Sonnino postigli su sporazum o tome, da je potrebno, da se napori saveznička tješne spoje, da bi se osiguralo potpuno akciono jedinstvo bolje. U tu cijel da se što je moguče skorije održi u Parisu jedna konferencija, na kojoj če uzeti učešča politički i vojnički zastupnici saveznika, Rad te konferencije odrediti če se poslije predhodnog sporazuma generalnih štabova. Pri doručku u ljetnjikovcu Bourgenvis napio je Salandra zdravicu, u kojoj je naglasio, du če jednak udarac francuskog i talijanskog srca, uzajamnost borbe, oganj odbrane načela i uvjerenje u konačnu pobjedu, podstači surevnjivost naroda da potpomogne združene

9 Broj 2$.

napore Esvezničkih vlada, i da se sve preprjeke savladaju. Briand je u svome odgovoru iskazao svoje zadovoljstvo o zbliženju vojske u zajedničkoj službi za plemenite ideale i priznao je, da se taiijanski vojnici junački bore na najsmrtonosnijem i najtežem frontu. Iz trajnosti zajedničkih napora niči če pouzdano pobjeda. Neutralan sud o stanju u Italiji. Kopenhagen, 14. februara. „Politiken“ piše: Posjeta Briandova u Italiju imala je osim vojnog značaja sigurno još i cilj, da odstrani nesuglasnost, koja se kako u franskom tako i u talijanskom novinstvu jako pojavila. U listovima zapađnih sila izbilo je nezadovoljstvo, što se Italija čvrsto drži svog alipinskog fronta, a bojno polje na Balkanu zanemaruje, a u Italije nisu manje zadovoljni, što ne mogu dobiti jako potrebni ugalj ili samo za pretjeranu cijenu. Talijanska industrija je zagrožena i ova zemlja, koja nije ekonomski jaka, pati vrlo uslijed rata, koji joj nije donio nikakvu dobit, a koji će samo pretegnuti u gubicima i oskudici; a Italija je čisto iz svetog sebičja ušla u rut. Talijanska ljubaznost na englesku adresu. Lugano, 13. februara. Sljedeći izvodi iz jednog uvodnog članka ekstremnog podbadačkog lista „Popolo d’ Italia“ su od osobitog interesa: Biti će glupo, ako prećutimo, da bez obzira na zvanične i poluzvanične kominikeje, koji se izdaju posllje svakog sastanka ministara, diplomata, generala i t. d., i u kojima se čita sveta formula: „Potpuna sloga misli i rada izmegju saveznika je učvršćena“. Naša „sloga“ je daleko od toga, da se u djelo privede. Pobjednični interesi pojedinične težnje moraju se žrtvovati. Da li je Italija sve učinila, da osigura slogu izmegju saveznika ? Jesu li Francuska, Rusija i Engleska sve učinile i talijanske uspjehe u njihovom interesu tačno ucijenile? Italija je pomogla Francuskoj kada je avgusta 1914. godine objavila svoju neutralnost. Po drugi put su Rusija, Francuska i Engleska u maju 1915, istina ne spašena, ali im je ukazana velika pomoč, kada je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj. I od maja 1915. je Italija, i ako nije učinila velike teritorijalne napretke, veliku vojsku privukla na sebe, koja bi bila protivu saveznika. Jesu li naši prijatelji ove naše ve- j like usluge dostojno ocijenih? Slobodno rečeno: n i s u ! Engleska je još daleko od toga, da sve učini, da bi nas pomogla u privrjednoj nuždi, da nam šalje ugalj i žito. I novinstvo u Engleskoj, Rusiji i Fran- I cuskoj još uvijek nama, i samo nama daje krivicu za srpsko-crnogorsku nesreću, Sloga i zajednički rad izmegju saveznika mora se dostići, ma pod koju cijenu.

Napadi protiv Salandre. Lugano, 13. februara. Nacijonalistička ljevica nastavlja kritiku Salandrine vlade, kojom prilikom se sve više objelodanjuje njen cilj, da se potisnu iz vlade neki ministri, i da na njihovo mjesto budu pozvani u vladu članovi nacionalističke stranke. Ali u razgovoru sa urednikom „Gazzetta del Popolo“ izjavio je Salandra, da on ni u kom slučaju neče dozvoliti, da se nasilno uklanjaju njegovi suradnici. Njegova je izborna pa- * rola: „svi, ili ni jedan“. Zato je danas „Secolo“ upravio oštar napad lično protiv Salandre. Njegovo današnje pozivanje na parlamenat samo je obična podlost, jer se mjeseca maja prošle godine on nije pozivao na parlamenat. Ali kako je i onda moć gomile uzela njega u zaštitu protiv Giolittievog parlamenta, zašto se i danas ne bi oslonio na gomilu i na želju sa ulice. Njegovo pozivanje na parlamenat budi sumnju, da on radi sada na tome, da postigne neko pomirenje sa Giolittievom grupom, koja je i danas još u većinl u talijanskoin parlamentu, i koja nije promijenila svoje mišljenje o ratu.

Gospodin Panin prije Stiirmer. Diktatura u Rusiji u izgledu. Ruski se je ministar predsjednik našao po; bugjen, da svoje dobro njemačko ime zamjem sa jednim skromnim ruskim imenom. Kao što „Ruskoje Slovo" saopštava, on je podnio molbu caru, da mu dozvoli, da svoje sadanje ime mjeni sa P a n i n, porodičnim imenom svoje babeKako sad „Utro Rosij“ saopštava, car f ministru predsjedniku Stiirmeru dozvolio, da se u buduće naziva Panin. . Ruska je štampa sada uobičajila, da ruskom prezimenu novoimenovanog nekadanjeg NijenK 3