Београдске новине

Broj 20. PRILOO

Gornji Milanovac. Putnik, koji se odluči da pregje kolima preko đosta napornoga puta od Arangjelovca i K r a g u j e v c a za G o r n j i M i 1 a n o v a č, obilno je za to nagragjen ljepotom u šarenoj prirodi. ,4ko se pak putnik riješi, da ide željeznicom do Čačka i taj put će ga takogjer prijatno iznenaditi, kada mu se pruži divna slika lijepe okoline, koja se na svakom koraku čini sve ljepša. Umornom putniku, koji dolazi sa južne strane, pokazuje se u pozadini rudničkih visova iijepi Vračarevac, okružen brdima. Iza Vračarevca vide se blagom sunčanonr svjetlošću osvjetljene kuće Gornjeg Milanovca, koji je nalik na ona lijepa mjesta u Alpama, koja čovjek odmah na prvi pogled zavoli, i koja mu za vječita vremena ostaju simpatična. Kada se ugje u ovaj kraj, mjesto svake dobrodošlice osvježi putnika lijepa priroda i on u svima prirodnim krasotama zaboravi na umor i na glad. Gornji Milanovac nije pretrpio skoro nikakve štete prilikom posljepnjih borbi. I teretna noga boga Marsa prešla je brzim hodom ovo mjestance, i iza nje su ostali samo neznatni tragovi. Kao što i u drugim gradovima osvojenog područja, kuca takogjer i ovdje srce ubrzanim tokom, a stanovnici se i ako poiagano, ipak postojano i sve više i više predaju svome uobičajenom životu. Vraćaju se, koji su svoja ognjišta ostavili, a mnogi od njih pokazuju razumjevanje za kulturni rad, koji nam je nakon dovršene borbe preostao, te i djelom u susret dolaze. Na čelu sviju je predsjednik opštine, inžinjer gospodin Jovan Andrejević, koji svoje vrijeme, znanje i djeiovanje posvjećuje posve ovoj dobroj stvari, i koji je postavio sebi za lozinku, da ne samo najrevnosnije ide upravi na ruku, već kod iste i sudjelotvoruje.

ojraMs Noiiit

Utorak 15. februara 1916.

Oprezni rad novouregjene uprave provagja se kod carskog i kraljevskog zapovjedništva sa malom odlučnošću, te prema odregjenom cilju, dok se kuiturni rad privodi u djelo od strane tog zapovjedništva. Ceste, polja i šume oživljuje radeći i orući narod tako, da će u slijedno doba rogjena gruda zemlje moći da hrani svoj domaći živalj. Trgovina oživljuje, gostione i kafane se otvaraju a prijateljski, gotovo srdačan saobroćaj vlada izmegju „tugjinaca i neprijatelja “ i donraćih. Ovaj saobraćaj se unapregjuje neprisiljenim sastajanjem članova uprave sa odličnim gragjanskim obiteljima. Covjeka veseli prolazeći čistim uitcama i kada na svakom koraki' može da vidi, kako se život vraća u svoju pregjašnju kolotečinu, a susreće vedre poglede — te prijatni govor — dok neprisiljena šaljivost i veseli smijeh dopiru do ušiju. Ne manje zaslužuje pažnju Gornji Milanovac, mjesto kao i okolica, radi svojih mnogih historijskih uspomena. Kao rodno mjesto kraijice Drage i mjesto garnizona bivšeg prestoljonasljednika Gjo^gja mogao bi Gornji Milanovac mnogo šta da priča. Nadajmo se, da će se dati prilika, da na ovom mjestu progovorimo još nekoliko riječi o dvorcu kralja Aleksandra u Takovu, zatim romantičnom i idiličnom samostanu Vraćevšnici sa letnjikovcem kneza Miloša Obrenovića, sa njegovim uspomenama na kraljicu Nal a 1 i j u. Gradnja već trasirane željezničke pruge, Lazarevac — Gornji Milanovac Č a č a k, uskoro će biti u toiiko gotova da ćenro marljive radnike vidjeti i u našem mjestu Gornjem Milanovcu, a za neko vrijeme željeznica će odstraniti davno osjećanu potrebu, tako da će se željeznicama moći omogućiti obskrba pučanstva, potrebama trgovine i društvenosti. Tada

će naš kulturni rad donijeti obilatan plod. Okružni grad Gornji Miianovac makar da i leži postrance od glavnog puta, biti će ipak mjestance u zemIji, koje će biti vrijedno da se pogleda, gdje neumorni radnici rade zajedničku dobru stvar, isto kao i u svima drugim mjestima, gdje pioniri ratne kuiture našeg Premiiostivog viadara i vojskovogje vrše svoju tešku ali zato i blagosiovenu službu. Izjava Enver-paše o ratnom pofožaju. O ofenzivi protiv Egipta i Indije. — Sueski * prokop. — Izgon Engieza iz Egipta. Trajanje rata. Iz Carigtada priopćuje „Echo de Paris“ niz članaka, pa je megju njima ovih dana izašao vrlo interesantan razgovor s turskim generalisimom Enver-pašom. Razgovor je zanimljiv, ali valja pripomenuti, kako nema nikakovih garancija za njegovu istinitost, pošto je pouzdanik pariskog lista španjolski novinar, koji živi u Carigradu, pa se ne treba bojati velike kontrole. Ako su megjutim istinite ove izjave, ne može im se osporavati vrlo velika važnost. Pouzdanik je upitao: „Veli se, čim budu njemačke čete stigle u Tursku, da će se početi ofenziva protiv Egipta, a kasnije protiv Indije.“ Enver-paša je odvratio: ,,Mi ne očekujemo njemačke pomoći. U nas je dosta vojnika. Nama treba oružja, ratnog materijala, municije, a sve to takogjer dobivamo u obilatoj rnjeri. Protiv Egipta i Indije neće se zapodjeti ofenzive uzastopce, nego u isto vrijeme, uporedo. Za ekspediciju protiv Indije nije ni potrebna velika vojska. Dosta je 100.000 ljudi. Avganistan je danas središte protuengleske agitacije. Mi imamo ondje svoje turske časnike, koji podjaruju ovaj pokret. Nadam se, da ćemo postići svoj cilj s našim tamošnjim Ijudima i s malom vojskom, koju ćemo onamo poslati. Ni s daleka nam nije na umu, da osvojenjem Sueskog prokopa odsječemo Englesku od Sueskog prokopa. Engleska naime

Podlistak. « — Ks) U ruskome ropstvu. (Nastavak) Svuda zatvori. Nije dugo trajala moja sloboda. A tko je i mogao misliti, da policija i žandarmerija u Rusiji rade tako brzo. Moj bijeg se je još odmah u prvom mjesecu ruskoga ropstva osnivao jedino na onoj poznatoj kaži o ruslcoj upravi, a sada sam lično mogao i imao da iskusim sasvim protivno. Da, lično da iskusim. Moje bjegstvo u svanuće mora biti da je odmah primjećeno. Žandarmerijski časnik, koji nre je vidio, kako me sprovode žandarmi i seljaci, obrecnu se osorno na mene: „Cijela gubernija Tambon uznemirena je danas zbog tebe. I to je samo zbog tebe, ti ,,sukin sine“ (kučkin sin)! Zašto si bježao?“ Nisam bio raspoložen, da razgovaram i prkosno sain ga samo pogledao. „Job...“ opsova on još jedanput, sleže ramenima, sjede na svoje dvokolice i produži put. On nije bio jedini. Gdje god bih u koje mjesto bio doveden, odmah sam izvogjen pred mjesne vlasti i mogao sam viditi, da su me na svima stranama tražili. Sretali smo i žandarme na konjima. „Jeli to on?“ ,,Da“, odgovarali su moji sprovodnici. I opet su iznova počinjale pretnje i psovke. Ali nije se zadržavalo samo na tom. Iz kotara u kotar predavan sam drugim stražama. Takvu smjenu sam očekivao baš predveče u I.asovu, u kome sam mjestu sada već bio po drugi put. Umoran sjedoh na

kamen pred jednim zatvorenim dućanom. Tada je došla smjena. Oni megjusobno razgovarahu. Kada sam pokušao, da se umješam u razgovor udariše me nogom. Skočio sam i razjaren se razdrah na njega. Ali nova straža me je već bila poveia. Dva vojnika i jedan podčasnik sa bajonetom i sabljom išli su iza mene. Sprovodiii su me kroz mirne, puste ulice. Za legjima čujem samo tiho šaputanje. Iznenada osjetih snažan udarac na glavi, kao da je na mene pao neki težak kamen, i ja posrnuh. Velika kozačka kapa, koja mi je bila na glavi, srećom je ublažila udarac. Htio sam, da se okrenem, ali dva udarca bajonetom u legja gumuše me napred. Stražari su na sav glas vikali, i na Iegjima osjetih nove udarce — podčasnikov bič. I te udarce osjetih snažno i dušom i tijelom. Još nisam bio toliko ravnodušan, da se pomirim sa vaspitnim sredstvom ruske „nagajke" — korbača, koje je tako poznato i na cijelom svijetu čuveno sredstvo za vaspitanje. Obuze ine jed, ali me je skromnost opet odmah ublažila. Htjeli su, da me draže, na meni iskaljuju jed zbog njihovih neuspjeha; bilo bi dovoljno samo malo da se usprotivim, jedan pucanj,;i ni pijetao nebi kukureknuo za neprijateljsldm vojnikom, koji je htio da napadne rusku stražu. Dakle, bez protivljenja samo napred. I tada sam imao prilike, da vidim ruske zatvore — ah Bože! Može se viditi dosta strašnih stvari i u ruskoj slobodi, a šta se tek može viditi u ruskim zatvorima! Tu nema ni svjetlosti ni vazduha, a džubre se nikako ne iznosi. A hrane — šta treba da jede jedan apsenik. Do-

voljno mu je samo što može na viažnoj zemlji iežati. Trajaio je to tako nedjelju dana, sve dok nismo prevalili put preko Jelatmi za Rjasan, na jednom brodu, gdje sam sprovogjen zajeđno sa nekim ubicom. I ne pomišljam više na moje patnje iz tih dana. Tko zna koliko bi to još trajalo, da mi ruska glupost najzad nije pomogla. Na brodu rni žandarmi oduzeše i posljednje stvari, koje sam još imao: pisrna od kuće, nekoliko knjiga Reklamovog izdanja, moj dnevnik. I sve to, zajedno sa protokolom i optužbom o mom bjegstvu baciše u vodu. Tek kad smo prispjeli u Rjasan vidjeli su, da nema zvaničnih hartija o mojoj krivici. Oni su našli proizvoljni izgovor, a ja nisam poricao, da sam ratni zarobljenik i da sam pokušao bjegstvo. I to mi je pomoglo, da me nisu dalje sprovodili u specijalnim ruskim vagonima, sa gvozdenim polugama, nego me strpaše u jedan vagon IV. razreda i tu sam pod slabom stražom sprovogjen zajedno sa nekim ruskim Jermenima, koji su se suviše dockan javili na vojnu dužnost i još sa nekim civilima. Voziii smo se za Rens. U tom se opet dala prilika, da sa ljudima progovorim po nekoliko riječi. Ovi ovdje u unutrašnjosti, gdje se nije toliko osjećao uticaj ruskog prijestcničkog novinstva, nisu tako popreko gledali na zarobljenike. Da, naročito ruska omladina sa žudnjom je slušala pričanje o odnosima u Austro-Ugarskoj. Kakva sam sve pogrješke mišljenja i vjerovanja imao tada da ispravljam. O odnosima veličine oni nemaju ni pojma, i jedva mogu da shvate, da je Austro-Ugarska možda samo nešto veća